Bećarac je autohtona pjevno-pjesnička vrsta čije je rodno mjesto u Slavoniji. Tu je nastala i odatle se zvučno i govorno širi na druge prostore, bez pretenzija da mijenja mjesto rođenja i prebivališta, kako ga posljednjih godina mijenjaju Slavonci koji sve više iseljavaju u Irsku i druga područja Zapadne Europe. Bećarske pjesme u svakodnevnom životu danas su, osim Slavonije, prisutne i na prostorima Istočne Hrvatske, Vojvodine, Hercegovine i Mađarske.
Kao autentični hrvatski proizvod koji se ne prodaje na europskom ili svjetskom tržištu, bećarac je bio i ostao lokalna muzička i književna roba koja se povremeno sluša, rijetko čita i zanemarivo malo smišlja, pamti i zapisuje izvan slavonske ravnice i vinorodnih srijemskih i vojvođanskih padina. Čak štoviše, bećarcu se prije nekoliko godina sudilo u prekršajnom postupku zbog navodne uvrede časti jedne preosjetljive uniformirane državne službenice. Na kraju mu, naravno, nije presuđeno jer je bećarac stvoren da zabavi i nasmije, a ne da vrijeđa i ponižava one na čiju je adresu odaslan. Sa takvim obilježjima i porukama upisan je 2011.godine i na UNESKOV popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Zbog svoje otvorenosti, lascivnog sadržaja i društvene aktualnosti, bećarac je zadržao narodnu izvornost, pa se autori bećarskih stihova rijetko ili gotovo nikako ne spominju čak ni u knjigama koje bave bećarcem kao literarnom vrstom stvaralaštva. Može se čak reći da su rijetki oni stvaraoci bećarca koji ga svojataju kao svoj intelektualni proizvod, pošto mu daleko više pristaje obilježje narodnog stihotvornog stvaralaštva. Vjerujem da će se s tom konstatacijom složiti i književnik Milan Rupčić koji se, nakon irskih limerik pjesma, osmjelio napisati i objaviti cijelu knjigu bećaraca pod naslovom Bećarim se… što mi mogu. Rupčić je slavonski Ličanin ili lički Slavonac koji je najveći dio života proveo u Zagrebu, gdje se pisanjem nastoji odužiti svojim izvornim zavičajima u kojima je proveo veći dio mladosti.
Zbirka Bećarim se… sastoji se od četiri poglavlja pod naslovima: Bećarac - muško pjevanje; Bećarac – žensko pjevanje; Izreke u vremenu – nekad i sada i Pučka predaja – basne i pripovijetke. U prvom poglavlju nalaze se Rupčićevi bećarci u obliku deseteračkog dvostihovlja koji opisuju razna životna stanja, događaje i doživljaje štpo prate bećara od jutra do sutra i koji na humoran, satiričan, ironičan i općenito vedar i veseo način opisuju sve ono što on prolazi. Bećarski jezik ne stvara se biranim riječima i nije obrastao dlakama kao fini pjesnički, već ima sve karakteristike bećarskog načina života. Od rakijanja u birtijama, do uvlačenja u postelju curama i dokonim snašama kojima je to milo i koje se tih stvari ne stide niti od njih bježe glavom bez obzira. Baš kako to autor kaže u stihovima: Stavio sam šešir ja nakrivo, znaju mene, fućka mi se živo. Pa dodaje šeretski, onako ispod žita: Mala moja dođi priko praga, da isprašim tvoga malog vraga. A rezultat toga prašenja i oprašivanja javit će se vjerojatno devet mjeseci kasnije kroz stihove: Kada triba, nisam tija vadit, sad ću lipo još za dvoje radit.
Bećarac se pjeva istom melodijom od 24 takta čija je osnovna zadaća da duhovitim i lascivnim tekstom zabavi, razvedri i nasmije svoje slušaoce te da im uljepša dan i produži noć u lijepom raspoloženju i ljubavnim snima. On ne pati od stida niti puritanizma pod svaku cijenu, ne ulaguje se slušaču mekom i svilenom leksikom, niti budi osjećaje nježnosti i blagougodne topline u srcu i duši. Njegov krajnji cilj je da probudi čula, razveseli duh i protrese tijelo smijehom od uha do uha. Ako toga nema, nema ni pravog bećarca. To je onda pjesma za uglađene dame i uštogljenu gospodu, koja podjednako pazi šta će reći i što će slušati. Za njih je bećarac prostački način pjevanja koji vrijeđa osjećaje finoće i gazi dostojanstvo građanskog odgoja. Oni naprosto ne mogu pojmiti stihove kakvi su… Prave šoce uvik lipo rade, stave brzo, ali sporo vade. Ili… Idem selom, pozdravlja me kera, svaka kuja poznaje švalera. A pogotovo… Ličani su baš bećari pravi, kićanka im na velikoj glavi. Pa konotativni… Bolna leđa moja mala ima, često leži, teret je na njima. Tko ne može prihvatiti bogatstvo vlastitog jezika, daleko mu bila kuća od krasne leksike.
Po svojoj literarnoj strukturi bećarac je deseterački epigram koji baštini duh aforizma i formu narodne umotvorine koja se graniči s poetski uobličenom filozofskom mišlju. On ima sve što nedostaje frazerskom govoru i šupljim pričama bez glave i repa. Njegovo literarno tijelo ima sve organe koji čine živo poetsko biće promatrano u vremenu i prostoru u kojem trajemo. Otuda sve rimovane deseteračke pjesme nisu bećarci niti se mogu pjevati u bećarskom tonu i stilu. Bećarac je samo to što jest i ništa drugo ne bi trebao niti bi mogao biti.
Na takav zaključak upućuju i bećarci ženskog pjevanja. Ma koliko žene, za razliku od muškaraca kao svojih uparenih životnih partnera, bile uglađene i probirljivije na riječima, njihovi bećarci se gotovo nimalo ne razlikuju od muških. I u njima je naglašena lascivnost, humor, ironija, satira, alegorija i sve što ima za cilj razvedriti i nasmijati slušača odnosno onoga o kome je spjevana ili kome je bećarska poruka upućena. Pri tome, nitko se od njih nema pravo ljutiti, niti osjećati uvrijeđenim zbog sočnih riječi i slikovnih izraza koji prikazuju određene osobine, stanja i pojave o kojima se po bećarski pjeva. Šta to ima u aforističkim stihovima: Sve mi zvizde frcaju u glavi, dika moja astronom je pravi… što nije vezano s realnim životom. Ili… Zašto roda oko dvora leti, pazili smo, mogu se zakleti. Ima li ičega nestvarnog u stihovima: Prošo lola, skakuće mu kita, na tamburi dok po selu skita; kad bi i danas mlade cure rado zapjevale: Meni mladoj kitica je mila, takvo cviće rado bi primila. Ili kad bi kroz šaljive stihove kazale ono što su vidjele i osjetile: U mog lole nešto je maleno, em maleno i još k tom svileno. Pa onda, bez uvijanja priznale: Bio dragi često puta u me, ja od drva ne vidila šume. Ovakvih i sličnih stihova ima desetke u Milanovoj knjizi koja će, vjerujem, pronaći svoje čitače i pjevače u vremenu koje je pred nama. Za dobar bećarac ne treba muzika jer je ona već zadana načinom pjevanja, pa preostaje samo pronaći pjevača koji će ga ponuditi svijetu za smijeh i slušanje.
U trećem poglavlju Milan Rupčić zapisuje i dopisuje izreke u vremenu nekad i sada. To su uglavnom mudre narodne misli i izreke koje su, u Rupčićevoj obradi i preradi, osuvremenjene aktuelnim događajima, pojavama i postupcima kakve susrećemo na svakom koraku. On im je samo pridodao poneku sliku, novi oblik, konotaciju i riječ, tako da izgledaju kao restaurirane slike starih majstora u novoj vizualnoj i leksičkoj obradi. Tako socijalistička parola „Snađi se druže !“ dobiva nastavak u dopisanoj rečenici „Gospodin se bolje snašao.“ Na sličan način izreka: „Na muci se poznaju junaci!“ ima svoj nastavak u preciziranoj autorovoj odrednici: „Najbolje, na tuđoj muci“, kako su se snalazili ili se s nalaze mnogi današnji junaci. Na sličan zaključak upućuje i dopunjena izreka „Poglavar će se viteški boriti…“ naravno: „Do zadnje kapi narodne krvi.“
Mnoge narodne izreke Rupčić osuvremenjava današnjim stanjem na terenu, kako bi se reklo sportskim ili gospodarskim rječnikom. Tako izreka „Kom opanci, kom obojci!“, biva opisana i protumačena kao „Raspodjela sredstava EU fondova“. A … „Čekaj magare dok trava naraste…“ ima nastavak: „Na pustopoljini agrarne reforme“. Obećavajuća narodna: „Gleda kao tele u šarena vrata“, završava pesimističnim riječima: „A poticaja jošte niotkuda“.
Sličnu doradu u modernom stilu doživjela je i opjevana mudra opaska: „Trla baba lan, da joj prođe dan“. Rečena baba više ne gubi vrijeme uzalud, jer… „Danas baba tvita na Twiteru“. Baš onako kako tvitaju milijuni znatiželjnih, a besposlenih djelatnika koji od Boga kradu dane, a od života mjesece i godine. Molim da mi na ovu opasku ne zamjeri prvi SAD djelatnik Donald Tramp, koga od milja prozivam radnim prezimenom – Kramp.
Posljednje poglavlje donosi nekoliko basni i pripovijetki pisanih po autoru Milanu Rupčiću. One se bave našom svakidašnjicom u koju su se uplele stvarne i izmišljene priče u narodu, poznate pod imenom: basne. Na taj način Rupčić ostaje dosljedan samome sebi: da u istu knjigu uvrštava različite vrste proznog i poetskog stvaralaštva. To, u neku ruku i nije loše, jer tako ostavlja čitačima mogućnost da upoznaju različite vrste književnog stvaralaštva i da pročitaju ono što im se sviđa nakon što ostvare uvid u sadržaj knjige.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.