petak, 2. travnja 2021.

Dubravka Lisak | Susjed Perok

 

Zima je bila duga i teška u Gorancu. Bijaše to doba kad je sva priroda stala, a zajedno s njom i mi, ljudi. Nema ljepšega prizora topljenja snijega na slabašnom proljetnom suncu, najavljujući veličanstveno proljeće, kraj duge zime i početak novoga života. Ljudi misle da proljeće započinje visibabama, ali Perok i ja smo znali da ono dolazi kad je vrijeme obrezivanja ruža, kad one tiho pupaju i potrebno ih je ukrotiti kao da su divlje životinje, da bi u ljeto zasjale posebnom ljepotom. 

Susjed Perok bi svaku zimu proveo u stanu u Zagrebu, iako je vikendicu u Gorancu volio više od svega. U životu nisam srela osobu koja je toliko voljela cvijeće. Perok bijaše vjesnik mojega proljeća. I prije nego bi procvale narcise i tulipani, on bi se vratio i pobrinuo za nježne biljčice koje tek niču, preštihao vrt i pripremio sve za nadolazeće obilje.

Čekali smo ga kao dva ozebla sunca, susjeda Mira i ja. Njoj je nedostajalo društvo za rakijicu, a sam konačno željela s nekim pametno progovoriti. Prvoga toploga dana ranog proljeća sjeli smo na njegovu malenu terasu. Planirali smo što ćemo ove godine posaditi. Znali smo sve latinske nazive i cijeli je razgovor sličio uštogljenom društvu koje se razmeće mondenim izrazima. 

Heleborus krasno cvate.“, rekao bi Perok: „A tek moj Muscari u kamenjaru! Obožavam to plavetnilo sitnih cvjetova...“ 

Potom bismo jedni drugima pokazivali bilježnice s planovima sadnje cvijeća u vrtovima. Kupovalo bi se sjemenje, lukovice, a mjera skupoće bila je kutija cigareta jer smo svi bili pušači. 

„U Bauhausu je 10 litara humusa 12 kuna… Ma to nije ništa, kutija cigareta…“ 

Bilo je tu svojevrsnog nadmetanja koje bi tek ljeti, kad bismo jedni s drugima šetali cvjetnjacima, dobilo smisao. 

„Ah, ne znam kako tebi te Paeonie uspijevaju, ja očito nemam tlo za njih. Najesen ćeš mi dati izboje da presadim, možda se prime…“ Ili: „Pogledaj kako joj je krasna ona žuta ruža, uopće nema uši! Moju su živu pojele, badava otrova!“

Naš se cijeli život, od proljeća nadalje, svodio na cvijeće. Perok je prednjačio jer je imao najviše novca kao umirovljenik. Bilo mi ga je teško pratiti uz maleno dijete uza se. Bio je izuzetno pedantan, bivši direktor poznate firme. Geodet. Patio je od okoštavanja kralježnice i zato bijaše jako pognut. Povremeno mu se i vrat ukočio, a kad bi se poželio nekome obratiti, morao je okrenuti cijelo tijelo. Vozio je crvenu Opel Corsu. Realna, prizemljena osoba s osjećajem za dobru kapljicu.

Vrijeme dok je Perok živio pamtim kao najljepše razdoblje života. Pamtim divnu drvenu kućicu na brežuljku, miris svježe pokošene trave, maleni vrt pokraj kuće i ocean cvijeća. Perok je uvijek bio tu, dovoljno je bilo samo mu viknuti ime i on se odazivao poput dobrog barda. Uvijek smo se natjecali tko će imati više vrsta cvijeća, tko će posaditi više ruža, kome će vrt bolje bujati… ali bijaše to prijateljsko natjecanje. Raspravljali smo koje vrste su bolje za rub gredice, koje za pozadinu; sjedili bismo tako na terasi i život je bio dobar. 

Život je bio lijep. 

Kad bolje razmislim, svi smo tad bili sretni. Njegov je sin je još bio živ, a supruga zdrava. Susjeda Mira još se nije odala depresiji i alkoholu, a ja se još nisam rastala i skupila sav svoj život u deset crnih vreća. Za smeće. 

Pamtim smijeh i sreću. Radost i zafrkanciju. Pamtim deset zajedničkih godina, ni ne sluteći tad što nam život nosi, ne razmišljajući da jednom mora stati, kako to obično biva, nemilosrdno i iznenada.

U ljeto kad su ivančice najbujnije procvale, poginuo mu je sin. 

U ljetno me jutro 2010. probudio krik. Kao nagovještaj da sve jednom mora stati, tako je i sreća nestala s našega obzora i sve je izgubilo smisao. 

Odjednom ruže više nisu bile važne, i sav je život oko nas, predivne cvjetnjake i šarenilo boja kontrastirala smrt. Umro je Romica, jedinac oca i majke, i moj svijet više nikad neće biti isti. Baš kao nagovještaj da ponovno dolazi zima, umorna i nemilosrdna, da će trajati dugo, sve dok moj kamenjar ne zaraste u korov, i sve dok ne skupim komadiće svojega života i preselim na peti kat zgrade u stranoj, tužnoj zemlji.

Susjed Perok nije više bio isti. Prestao je pušiti pa naša mjera cijene cvijeća više nije bila kutija bijeloga Ronhilla. Izgubio je sina, ali ostalo mu je cvijeće kojemu se još uvijek veselio poput djeteta. Još uvijek je imao najveću ružičastu ružu u Gorancu, koja je plela grane sve do balkona i kojoj su se divili bezbrojni planinari. Još uvijek je imao mačku Sivku koju sam njegovala cijele zime do njegova povratka u proljeće. 

Život je tekao dalje, proljeće je slijedilo zimu, a jesen ljeto. I dalje smo provodili dane planirajući gdje zasaditi Helleborus i Campanulu. Život je bio pun smijeha i radosti nad svakom travkom. Zajedništvo, ljubav i prijateljstvo. To pamtim. Moja druga obitelj.

Jednog se dana i moj život se rasuo u tisuće komadića. Nikada neću zaboraviti trenutak skupljanja svega svojega u dva auta. Sa susjedom sam se ipak morala pozdraviti. Susjeda Mira je plakala jer je znala da je svemu došao kraj. 

Pozdravila sam se sa svim narcisama, dvjema trešnjama koje sam posadila, svim svojim mačkama i uputila zadnji pogled na kuću koja više nije bila moja. 

Rekla sam nesreći zbogom i uputila se u nepoznato.

Nikad se više nisam osvrnula. Nisam se vratila.

Četiri godine nakon smrti sina, bez žamora moje djece i nevine dječje igre u susjedstvu, Perok se ujutro probudio i pošao u svoj cvijetnjak. 

Ruže su cvale punim cvatom, a ostalo ljetno cvijeće širilo je mirise i boje. Nisam bila tamo, ali mogu zamisliti pjev ptica i čuti zujanje kukaca. Mogu si predočiti svakog leptira koji je posjetio voljeni cvijet i miris ljeta u zraku. Ljeta koje sam toliko voljela, prepunog dječjeg smijeha. Ljeta kad si izašao u vrt i ubrao ono što ćeš kuhati toga dana. Ljeta koje sam širokim plućima udisala. Cvrkut ptica i toplina. Beskrajna toplina i zelenilo... Sreća.

Perok se srušio u svoje ruže u rano jutro 15. srpnja u 75. godini života. Našli su ga kako spokojno spava. U vlastitom cvjetnjaku. 

Godinu je dana kasnije njegova žena prodala kuću. Šest godina nakon njegove smrti posjetila sam Goranec i vidjela odjeke nečega što je nekad bilo. Novi stanari posjekli su sve ruže, izbetonirali cijelo dvorište. Sve je golo, nakazno i ružno. Sav naš lijepi život, naše maćuhice i ruže, petunije i kokotci, je nestalo. 

Nema više susjeda Peroka. Nema ni mene. Najljepše godine sad samo tjeraju suze na oči. Preostaju nam samo suze nad životima i smrtima. Kad nestane moga sjećanja, nestat će i susjeda Peroka, njegovih ruža i njegovih cvijetnjaka. Deset godina života postalo je prah. Ostaju ipak tuga i sjećanja na sreću koja je nekad postojala. Na cvjetne livade i mirisnu travu. Na opojan cvat bagrema i toplu ljetnu kišu što osvježava. Na miris žutih ruža i pčelu koja te ubola na rosnoj travi. 

Svega toga više nema. Perok je pokojnik, a i ja sama, kao da ne živim. Sreća ostade tamo davno, dok smo na terasi ispijali kavicu i raspravljali je li Gypsophila za sunčanu ili gredicu u sjeni, dok se djeca oko nas veselo smiju, a nas sunce grije. Sve danas samo je jadna kopija života. Nadam se da ću jednoga dana imati ružu u koju ću se srušiti, umorna od života i s teretima grijeha na leđima. 

Baš kao i moj susjed Perok.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.