srijeda, 21. travnja 2021.

Božica Jelušić | U mom vrtu korovi mogu samo statirati

 



Razgovor pripremila i vodila Sonja Smolec

Draga Božice, najprije čestitke na pola stoljeća umjetničkog književnog djelovanja. Nećemo nabrajati što ste sve objavili, popis je podugačak ali i hvale vrijedan. Ovaj put posebnu pažnju skrenut ćemo na troknjižje koje izlazi u domaćoj kući Tonimir u Varaždinskim Toplicama. Jedna od tri bisera je i knjiga poezije Vrata vrta koja sadrži 120 pjesama. Znamo da je urednik Stjepan Juranić, autor pogovora Aleksandar Horvat, da je likovnu opremu dala Andreja Dugina a za izgled naslovnice, odnosno korica, zaslužan je  Krešimir Ivanček. Grafički tim Tonimira odradio je ostalo. Očito, imali ste ekipu koja je bila upravo ono što ste trebali da kraju privedete ovako zahtjevan projekt. 

Vrata vrta. Naslov koji je, kako ste spomenuli, gentlemanski posudio SAE. Koliko je samo simbolike u tom naslovu i koliko samo ljepote može biti u jednom takvom poetskom vrtu nakon 50 godina njegovanja! Hoće li u tom vrtu biti više pjesama vezane rime, slobodnog stiha, ili će to biti pravi poetski arboretum?

Ovoga puta sve su pjesme u vezanoj formi, jedino se struktura i tip rime mijenjaju. Naime, ja mislim da sam među „posljednjim Mohikancima“ vezanoga stiha kod nas, uz Paljetka, SAE-a, djelomice Štambuka, Daniela Načinovića i još nekolicinu, koji njegujemo formu, srok, metaforu, nekakvu poantu….Vidim da se ovdje neki sredovječni književni poslenici bune, kako je to dosadno, jedno te isto, kako nema izazova ni „loženja“ čitateljske mašte. Pa, ja stvarno ne znam, što ne napišu sami, nešto onako, paradigmatično, snažno, vihorno, severovsko, slijedeći onu famoznu „drsku atrakciju teksta“, koji ti zapali vijuge, a ne mora nužno ni o čemu govoriti… S pozicije svog pjesničkog „vrta“, ja te ljude vidim kao huliganski korov, koji se belji, pika, podbada, ali ne može razviti ni jednu vlastitu autentičnu boju, ni jedan miris koji bi privukao pčele, ništa pod Bogom što bi uređenoj strukturi i harmoniji vrta (čiju simboliku ne moram objašnjavati) dalo nekakvu spiritualnu i estetsku novu vrijednost. Dakle, oni mogu samo tu statirati s druge strane vrtnih vrata. Niti računam na njih, niti za njih pišem, niti bi išta značile pohvale iz te družbe. Na neki poetski dijalog („pjesmom na pjesmu“) bih pristala, no mislim da nemaju dovoljno kvalifikacija.…

Recite nam ponešto i o ostale dvije knjige. Jedna će biti zbirka kratkih priča, a druga?

Prva je već vani. To je kajkavska knjiga GDA SMO IŠLI, šezdesetak pjesama, Andrašićeve ilustracije, lijep slog i lijep uvez. Estetska, fina. I jednostavna, ne onako „jezikolomna“, kako se u nekim kajkavskim grupama voli pisati. Ne marim za to. Rada bih da se kajkavska fraza vrati svojoj poskočljivosti, glatkoći, prpošnosti, s malo onog peckavog humora ili „špotnice“, te da pokaže kako jezičnost = iskričnost, odnosno, da možeš iskru baciti na svaki poticaj, izvana i iznutra. Nekad te ponese ritam, okretanje pedala, ptičji cvrkut, cimbale u pozadini, vjetar u krošnji. Nekad se igraš poslovicom, leksemom, frazemom, koji ti se mota po glavi. Nekad si srce razblažiš sentimentalnom vodicom i nije te sram, jer mekodušnost je također dio dijalektalne sfere. Eto, ta knjižica je moj dar sebi, sedma po redu kajkavska u mom opusu. A ZVJEZDANE JAGODE koje slijede ovih dana, kao dio troknjižja, to su kratke priče kroz 30 godina pisanja, moja omiljena forma. Neke su po zbornicima, antologijama. Petnaestak ih je nagrađeno (KAJ, Večernji, itd.) No, na jednom mjestu nikad se nisu našle.

Pismeno izražavanje i pismenost neosporno su važni, mnogi pišu više ili manje uspješno, no što mislite o retorici, naročito danas kad se u govoru koriste mnoge tuđice i poštapalice. Koliko smo nazadovali u umijeću govorenja i razgovora?

Ma, gledajte, ovo bi pitanje sada ispunilo kvotu dogovorenu za cijeli razgovor. Izrazito sam na to podražljiva i „kratkoga fitilja“. Ako pročitate Kvintilijanovo UMIJEĆE GOVORNIŠTVA, nakon 100 stranica shvatit ćete među kakvim mucavcima i kukaveljima živimo. Ni među akademičarima, ni duhovnicima ni političarima, ja te oratore, vladare „ljeposlovke“ uopće ne vidim. Rasni govornici, temperamentni, strastveni, pobudljivi, koji podižu emocije i prikuju pozornost na ono što posreduju, gotovo da uopće ne postoje u našem okružju.Koji bi znali vrijednost lapidarnosti, sintetičnosti, koji slikovitošću, parabolama, asocijacijama, pogađaju neko kulturološko kolektivno sjećanje. I konačno, čiji nam govor rasvjetljava stvarnost i njene zamke, upućujući k ispravnim odlukama. Pomoću tog sakatog, iskrivljenog i nedostatnog govora, Država drži kontrolu nad našim svijestima. Veli Brodski da je inteligencija brzina i broj asocijacija koju neka riječ u nama pobuđuje. A odakle asocijacije neizbrušenom mozgu, krcatom prazninom i općim vijestima? Ta jeftina politička frazeologija, bombastičnost, to totalno ubija duh, baš kao i jezik medija i dnevne komunikacije, lišen svake elegancije i sočnosti. Što je posljedica? Evo Rougemonta: „Dosada će biti glavni proizvod državne regulacije naših života.  Bit će to moralna mjera porasta entropije na planetu. Religije koje dolaze, bit će stoga subverzivne, silovito negativne, iracionalne, anarhističke i poetske“.…

Volite putovati, imate poznanike i prijatelje diljem svijeta. Vodi li vas svemu tome isključivo ideja umjetnosti ili i ideja kozmopolitizma?

Počela sam putovati u 18-toj, i to odmah u Rusiju, mjesec dana. Dobila sam tada važnu saveznu nagradu za poeziju. Nije bitno, nego nisam prestala sve do danas. Taj nomadizam je učenje usput, to su moji kulturološki semestri. Obožavam jezike, lako pamtim, pa često prevodim, posljedično, nakon povratka s puta. Pišem putopise, omiljena su mi literarna forma. Krajolici me nadahnjuju i prosvjetljuju. Da, imam društveni dar, svuda stvaram prijateljske i društvene veze, ljudi mi pišu, posjećuju me. Javila se ovih dana Larissa, s kojom sam dijelila kabinet na University of Washington. To su veze koje nas uozbiljuju, ucjeljuju, čine nas konkretnima u svijetu i pokazuju nam naše mjesto.

Duhovnost i umjetnost – na koji način povezujete te dvije kategorije? 

Pa, ne znam, ontološki, egzistencijalno, pupčanom vrpcom… kako bi jedno bez drugoga moglo uopće postojati? Umjetnost je oduhovljavanje, uzdizanje stvarnosnog, pogled u prekorubno, spoznaja vječnih istina. Suočavanje s našom trošljivošću i prolaznošću, naš zort pred Apsolutom, naša mala nada da ćemo u slovu ili pigmentu, u nekom božanskom zvuku preživjeti. Spiritualno nas prožima, to je svjetlo koje palimo u katakombama, bilo da ih vidimo u vlastitoj svijesti ili u psihološkom i društvenom okolišu, koji smo sami stvorili...

U biografijama mnogih svjetski poznatih književnika često pronalazimo činjenicu da su imali uzore, nekog od svojih prethodnika ili suvremenika uz koje su rasli i razvijali se. I vi ste imali svoje uzore, ili ih još imate, a u svojim tekstovima obilno i često citirate svaku dobru i uzornu misao. Dojam je da su danas pisci više “samodostatni”, te da imati uzora znači slabost ili nesposobnost. Događaju li se u književnosti i odnosu prema književnosti promjene koje su nezaustavljive, jesno li spremni na njih? Kako biste vi definirali odnos suvremenih pisaca prema općim književnim vrijednostima? Idemo li u dobrom smjeru?

Ne, ne idemo, ne idemo nikamo, osim prema kiču, sramotnosti, diletantizmu. Gdje je mjesto dobre, klasične poezije u školskim programima? Koliko pjesama naizust znade prosječno obrazovan čovjek, na razini srednje škole? Koliko ljudi aktivno čita na nekom stranom jeziku? Narcistički kompleks „samodostatnosti“ ždere i razara svaku duhovnost, univerzalizam, širinu. Želim sresti nekoga, tko čita Nazora, Gorana, Đuru Jakšića, Vojislava Ilića, Ristovića, Darinku Jevrić, Zagoričnika, Zlobeca, Mihalića, Parunicu, Nikicu Petraka… Ja znam 400 pjesama napamet, na tri jezika, slušam Milosza na kazetama na poljskom dok se vrtim po kući, o Ahmatovoj, Cvetajevoj i Brodskom mislim kao o najbližim literarnim rođacima. Prevodila sam Frosta kad sam imala 23 godine, naučila sam rumunjski (u verziji čitanja) radi Luciana Blage i Sorescua.Nemam pojma što ovi danas tu misle i umišljanju, sve je to „selo moje malo“, blato na potplatima, psovka i podrigivanje u seoskoj krčmi i to bi se imalo zvati „poezijom“.I još se stalno nešto tužakaju i optužuju, kako je ovaj onomu „ukrao“ neku pjesmu, ideju, stih…dajte, molim vas, što se tu ima krasti, u tim žalosnim reciklažama i preglumljenim „sentimentima“?  Dopustite da se svojevoljno izuzmem iz toga „korpusa“.…

Danas pisci puno brže “napreduju,” pa je pisaca ili onih koji bi to htjeli biti sve više. Čemu to treba pripisati? Internetu i tehnologiji? Preskakanju stepenica? Prirođenoj vještini? Nedostatku kritike? Zašto se danas sve čini lakše? Što je s kvalitetom napisanog? Bi li trebalo takve pjesnike usmjeravati na daljnje učenje tako da imaju svog mentora ili ih uputiti u kvalitetne škole kreativnog pisanja. Imamo li danas dovoljno takvih škola?

Mislim da ste u pitanjima sve apsolvirali (ispravno) pa bih mogla samo ponavljati. Internet i mediji uvjerili su ljude koji znaju tipkati po tastaturi, da se to zove „pisanje“. Još ako to nekako stave u redove ili stupce i strofe, misle da je to odmah literarni tekst, što dakako nije. Jer fali trijaža jezika, zgušnjavanje, pretvaranje neke izvorne emocije u riječi, ne bilo koje, već najbolje riječi odabranog jezika. Nadalje, ti ljudi mahom ne znaju što je ritam, osnovna kategorija koja odvaja poeziju od proze (da, čak i kad je pjesma u slobodnom stihu!). Vrlo su slabo načitani i ne pokušavaju ispraviti taj hendikep. Vjeruju da je imitativna moć, ili to neko napregnuto „jezičarenje“ znak njihove odabranosti i talenta. Naprave sedam-osam knjiga, pišu si ispod profila „književnica“ ili „književnik“, i vazda uspoređuju sebe sa sobom! To je zbilja tragikomično. Pravih talenata je malo i njima treba nekad posve mali poticaj, diskretna intervencija (mentorstvo) koje im pokazuje prečicu prema uobličavanju poetskog teksta. Naravno, ako su slušljivi i poučljivi, što većini tvrdokornih amatera također fali. Žao mi je, ja baš u tečajeve, radionice i škole ne vjerujem, no bilo je zanimljivih susreta u tim grupama. Starinski kružok dobra je stvar, da se ljudi sastaju, čitaju, sami sebe ocjenjuju i obrazuju. Ovo drugo, ne znam, ne vidim neke trajne svrhe u tome.…

I na kraju, možda malo teže pitanje, naročito sada kad svi živimo u turbulentnim vremenima gdje nas je Korona sve „porobila“. Neki sve prihvaćaju bez pogovora, neki ne vjeruju… Situacija nije nimalo jednostavna ni bezazlena. Dakle: život s ili bez ograničenja? Kako bi ga vi zamislili? 

Uvijek BEZ i uvijek u punom zamahu i maksimalnom kapacitetu! Sve ostalo je dotrajavanje, preživljavanje, smicanje po danima, s kukavičkom nadom da ćeš „preživjeti“. Baš me briga za to! Držim se uputa, ograničenja koliko mogu podnijeti, no mislim da tu definirane strategije nema, koviduri su grupa smušenjaka, o čijem dubinskom znanju jako dvojim. Jedem odlično, gradim imunitet, stalno sam vani, dodir sa zemljom daje mi snagu i vjeru. Upravo sam izašla iz 10-dnevne karantene, idem u Barnagor, ostvariti svoje proljetne najavljene programe i krenuti s obilježavanjem godišnjice. Znam da me hoćete pitati o cijepljenju, Dakle, samo ako razina PRISILE i UCJENE  dođe do ruba da mi ne daju putovati i kretati se, inače nikako. Na dobrovoljnoj bazi to kod mene ne bi išlo. No, mislim da su koviduri vješti ucjenjivači i da će svoje postići, milom ili silom. Pri čemu uopće nije cilj zaštita nacije, već se njima samima još malo živi, u sustavu privilegija koje su si razvili i tako divno razgranali. Što je fascinantno u odnosu na njihovu prosječnost u svemu što rade, ali je životna i stvarnosna činjenica.

Fotografije: Arhiva B. Jelušić

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.