Lada Franić | Pjesnička veličina na Facebooku – Sven Adam Ewin (SAE)

 

Julijana Matanović, prof. književnosti na FF u Zagrebu i književnica:

„Nedavno sam napisala da – po mom mišljenju – trenutačno u hrvatskoj poeziji nema boljega vezanog stiha od njegova, (...) Od njega ne samo da mogu učiti pisati, od njega mogu učiti i povijest književnosti. To je institut za poeziju. (...)

Ne znam kojim bih riječima iskazala divljenje tom vezanom stihu Svena Adama Ewina, toj Svenovoj upućenosti u pjesništvo, toj energiji kojom prati važne datume u biografiji, i velikih, i manjih. Naše bi kroatističke katedre, kojima su puna usta intertekstualnosti, trebale Svenovim pjesničkim komunikacijama posvetiti poseban kolegij.“

Poezija je uvijek bila rijetka pojava, a pjesnici su uistinu čuđenje u svijetu. Mnogi su predviđali smrt suvremene poezije i književnosti jer se knjige sve manje čitaju. No, dogodilo se pravo čudo! Naime,  pojava jednoga suvremenoga hrvatskoga pjesnika dokaz je da sve može biti drugačije i da je poezija neuništiva umjetnost:

DEFINICIJA PJESNIKA

On svemu baš se divi;

I sve mu nepoznato;

On mrtav je, a živi,

A da i ne zna za to!

On svemu baš se čudi,

I prvi put i stoti,

I od toga poludi,

I umre u ljepoti.

On gleda, ali slijepo;

U vedrom vidi tužno;

U ružnom gleda lijepo;

U lijepom vidi ružno.

I tupi li ga, tupi.

Da, on je pjesnik glupi!

Tko je tajanstveni pjesnik koji svakodnevno objavljuje pregršt sjajnih pjesma na svom Facebook profilu:  SVEN ADAM EWIN – POEZIJA te se tvrdoglavo skriva iza psudonima Sven Adam Ewin? Mnogo se prašine diglo oko njegova identiteta, mnogi su nagađali i promašili. Nitko zapravo ne zna tko je On? A i zašto bismo znali? Zar je to važno?

„Zamotaj se u zagonetke 

I cijelo vrijeme budi fantom.

Neka te traže (poslije vike),

U sjeni tvoje poetike.“ 

SAE je objavio do sad 4 zbirke poezije: Zmijski car (MH,2015.), Poeme (VBZ, 2017), 175 soneta (MH,2018.) i najnovija zbirka  Ninočka (Kvaka, 2019.) no ima on na svom profilu i u svojoj arhivi materijala za još zbirki. Njegova je poezija namijenjena odraslim čitateljima, no moram priznati da su njegove dječje pjesme, također, zanimljive. Pisane su vezanim stihom što je djeci jako privlačno, a teme koje obrađuje bliske su dječjoj psihologiji.

Svenova poezija živi je dokaz da vezani stih nije izumro s Matošem, Ujevićem i dr. velikim pjesnicima, samo ju je naš meštar preselio u virtualni svijet te ih ponudio u mediju koji je blizak današnjem čitatelju, tako je stekao mnogo poklonika i pratitelja.  Pojavio se  ni od kuda, kao grom iz vedra neba, na Facebooku prije desetak godina kao drzak i samouvjeren provokator i poznavatelj stiha. Specijalnost su mu soneti, no ne zazire ni od slobodnoga stiha i drugih pjesničkih oblika. Vrstan je poznavatelj hrvatske i svjetske poezije, erudit i poliglot. Posjeduje znanja ne samo iz književnosti, nego iz prirodnih znanosti, filozofije, teologije, povijesti i dr. znanosti. Pitamo se gdje se skrivao, sam je otkrio da se nikad u životu nije bavio poezijom, navodno, njegova profesija nije imala nikakve veze s poezijom. Tek kad je otišao u mirovinu, počeo je  aktivno objavljivati na Facebooku.

Prvi put imamo pjesničke dijaloge, tzv. vesove (vs.)

Prvi put u hrvatskoj poeziji pjesnik SAE piše jedinstven oblik pjesničkoga dijaloga, naime piše pjesme u kojima vodi poetske dijaloge s pjesnicima, tzv. vesove/vs. (vs.- lat. versus; nasuprot).

Na taj način tajanstveni SAE razgovara s hrvatskim i svjetskim pjesničkim veličinama i onima koji nisu tako veliki, ali su ga inspirirali na poetski dijalog. To je svojevrsna poetska i intelektualna hrabrost. Samouvjereno im se suprostavlja, hvata se s njima u pjesničku bitku dokazujući da su njegove pjesme na istom umjetničkom nivou a nerijetko i bolje. Najpopularniji njegov vs. jest na Ujevićevu Igračku vjetrova u kojoj SAE kontrastno, duhovito, mrvicu  ironično odgovara Ujeviću na njegov pomalo patetičan i uzvišen ton u pjesmi. Znamo da je Ujević sklon jadikovanju, no  to nije Svenov stil,  njegov izričaj je potpuno suprotan, a opet pun poštovanja i poniznosti prema Ujeviću, priznajući da se napaja na istim  izvorima iz kojih su pili stariji velikani hrvatske poetske riječi. Teško se odlučiti koja je pjesma snažnija. 

TIN UJEVIĆ vs. SAE

Tin Ujević: IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


Sven Adam Ewin: NE DAM VIHORU

A ja ću, Tine, priznat pred svima,
Da nisam stvoren za taj let.
Ja sam ti onaj što korijen ima,
Duboki korijen. Za me svêt.

Taj korijen seže do tebe, care,
I do pjesnika naših svih.
Kroz vas mi rastu kapilare.
U svoje pjesme ja vas skrih.

Pa neka puše, pa neka kosi,
Neka je vihor, nek je Bog,
Ne dam vihoru da lišće nosi
Jezika milog tvog i mog.

I to ću reći pa bilo komu,
Na svomu jeziku. Hrvatskomu. 

Priznajem, teško je odoljeti ovim poetskim mamcima koje postavlja SAE, teško je ne poigrati se ovim poetskim dijalogom na nastavi i ne ponuditi ovakav izazov na satu lirike za raspravu i analizu! Usput naglasiti uporabu elizabetinskog (shakespeareovog)  soneta kojega je vješto ispleo SAE.

Zanimljiv je i njegov duhoviti elizabetinski sonet kao odgovor poznatoj pjesmi Dobriše Cesarića Breze na ulici:

SAE: PJESNIK I BREZA

Opijen pjesmom kao pićem,
Hodao sam za Cesarićem.
Bio sam sretan u tom stanju,
Ali na blagom odstojanju.

Dok on kraj breza, svakog dana,
Šeto je srca razdragana,
Htjedoh upitat bijelu brezu,
Da mi otkrije tajnu vezu.

Ne upravljajuć svojim tijelom,
Ja udarim u brezu čelom.
A čelo moje kad nateče,
On okrenu se pa mi reče:

- Oduvijek ima tajnih veza,
Između pjesnika i breza. 

Misteriozni pjesnik SAE  nakon desetak godina života u vrtuali  ipak je zapažen,  sve više cijenjen i u visokim intelektualnim i kritičarskim krugovima,  iako tako nije bilo na početku. Trebalo je mnogo vode proteći dok se sumnjičavost ljubitelja poezije nije razbila. Intelektualni snobovi nisu ga ozbiljno shvaćali niti su  mu htjeli objavljivati pjesme. Razlog je bio  bizaran - nisu znali tko se krije iza lažnoga imena.

Pojava pjesnika Svena Adama Ewina  dokaz  je da hrvatska poezija živi, da je žilava, snalažljiva, da ima čitatelje na svim razinama i u svim medijima. Pjesnik je i sam napisao da je iznimno zahvalan internetu jer mu je omogućio slobodu pisanja i anonimnost. No, njegova samouvjerenost i drskost, a katkada i bahatost,  priskrbila mu je, nažalost, mnogo nesklonih osoba u intelektualnim krugovima.

Ipak, mudro je svoje pjesme  preselio u elektronički medij koji je blizak današnjem čitatelju i tako učinio veliku uslugu hrvatskoj poeziji.  No, kruna njegova pjesništva ipak je ukoričeno izdanje. Kako bi sačuvao svoj identitet u tajnosti, on sve svoje  zbirke pjesama ustupa izdavačima  i časopisima besplatno. Tako ni izdavači putem bankovnoga računa ne mogu ući u trag pjesnikovom pravom imenu. Vješto se skrio. Ne želi novac, ne želi slavu. Svi se čude! Želi ponuditi samo djelo a ne sebe. To je vrhunac nesebičnosti i posvećenosti poeziji, potpuno  odricanje od taštine, slave i svega onoga u čemu mnogi književnici uživaju, a anonimnost i vještina poetskog izričaja daje mu kredit da bude iskren u izričaju i komunikaciji s publikom. Svojom tajanstvenošću i pjesničkim umijećem te odricanjem od novca i slave stvorio je oko svoga lika i djela snažnu karizmu te  izbjegao mnoge zamke u koje upadaju književnici s pravim imenom i prezimenom. Tako se izborio za slobodu i luksuz da može reći istinu, da se ne mora pojavljivati u javnosti ni podilaziti urednicima, čitateljima i drugim autoritetima. Sam sebi je mjera i, naravno, pjesme s kojima vodi dijaloge i pjesničke bitke. Sam sebi i drugima želi pokazati svoju sposobnost i vještinu jer svaki dan objavljuje po nekoliko pjesama raznolikih tema i ideja: misaone, religiozne, šaljive, sarkastične, domoljubne, no najviše  piše ljubavne pjesme pa nije čudo da ima mnogo žena koje ga zdušno prate i dive mu se, naime njegova je poezija mnoge njegove poklonike potaknula na pisanje. Svoj pjesnički projekt ukratko je predstavio  stihovima:

„Netko konačno reći mora;
Čitajte pjesmu, ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
Nek živi pjesma, a ne Sven Adam!“

Zapravo, za hrvatsku poeziju i za sve ljude koji književnost shvaćaju kao umjetnost riječi, a ne kao jeftino književno konzumerstvo, učinio je veliku stvar, usput je probudio zaspale dobre duhove poezije te ih potaknuo da se zalažu za istinske vrijednosti koje poezija kao umjetnost čini za jezičnu kulturu, duhovnost čovjeka i društvo u cjelini.

Veliku promociju njegovoj poeziji učinio je 2015.g.  dr. sc.  Krešimir Bagić,  prof. na svom kolegiju Stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je svoje studentice koje su pisale seminarske radove o Svenovoj poeziji  angažirao za promociju prve zbirke poezije Zmijski car koju je organizirala Matica hrvatska.

dr.sc. Krešimir Bagić, prof.:    

„SAE je istinski fenomen naše suvremene literature. Iznimno kultiviran pjesnik, virtuozan versifikator, dosjetljiv mislilac, stilski bravurozan i idejno vižljast autor. Njegova je pojava višestruko obogatila našu pjesničku suvremenost. Budući da sam prije spomenuo incestuoznost sredine, Ewinova pojava dopušta čovjeku da kaže što doista misli o poeziji tog čovjeka a da se pritom ne brine o njegovu građanskom statusu, utjecaju, možebitnim opasnostima koje će ga snaći ako mu se zamjeri. Baš mi je drago da nam je taj pjesnik omogućio da se usredotočimo na tekst, a ne na njegovo ime ili građanski značaj. Klasična je situacija posve drukčija – uzmete knjigu u ruke, vidite ime autora i ako je ono poznato i važno, skrupulozan će kritičar prije nego otvori zbirku znati većinu teksta koji će o njoj napisati.“ 

U promiciji Svenovoga djela nezaobilazan je akademik Josip Užarević. Svojim statusom i znanjem, analizama, izborom te pogovorima Svenovim zbirkama podigao je njegovu poeziju na najvišu intelektualnu razinu uviđajući visoku vrijednost njegovih stihova u Zmijskom caru (MH, 2015., urednik Tonko Maroević) te u njegovoj drugoj zbirci Poeme: Preobrazba i Sentimentalno putovanje ( VBZ, 2017.) Tako je SAE dobio društveno priznanje iz najviših akademskih krugova. 

Akademik Josip Užarević: 

„Poezija Svena Adama Ewina: zrela, ironično-erotska, razigrana, tragična, formalno briljantna, fantazmagorična, realna, nabijena energijom, samouvjerena, ali i sumnjičava prema sebi. Njegova lirska raspoloženja idu od ironije do tragedije (i obratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od lascivnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava.“

Sven Adam Ewin je postao značajna umjetnička pojava, jer danas u sveopćoj krizi identiteta te moralnih i umjetničkih vrijednosti kada se snažno nameće diktat financijske moći kao jedinoga kriterija uspješnosti, pojavljuje se Nepoznat Netko iz tame, kao Zorro, poetski borac za ljepotu i plemenitost duha koji stavlja naglasak na samo umjetničko djelo. Na erudiciju. Na lucidnost, osebujnost, na duhovitost, na ironiju, na nepresušni izvor kreacije. Na stih satkan elegancijom i harmonijom forme i sadržaja. Taj Nepoznat Netko treba nama kao kisik u ovoj mračnoj sjevernoj sobi gdje je sve manje mjesta za različitost, za poeziju i za umjetnost. Uistinu, nije bitno tko je on, bitno je da piše!

Svenovi soneti u nastavi književnosti

Stoga bih rado ponudila njegove pjesme i u redovnoj nastavi. Posebno obradu soneta koji su obvezna lekcija i u osnovnoj i srednjoj školi. SAE piše talijanske i elizabetinske sonete u tzv. vesovima, vjerujem da bi bili zanimljivi mladim čitateljima. Pomoglo bi im da pjesmu sagledaju iz dva kuta i dva različita senzibiliteta i vremena. Posebno primamljiv jest vs. s Matoševim talijanskim odn. petrarkističkim sonetom „Notturno“ . Taj posljednji sonet A. G. Matoša (nađen na njegovoj samrtničkoj postelji inspirirao je Svena na poetski dijalog te je Matošu odgovorio svojim talijanskim sonetom.

SAE vs. ANTUN GUSTAV MATOŠ

A. G. Matoš: NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.


Sven Adam Ewin: MATOŠEVA SMRT

Gle, rascvjetani ljiljan, sa bijelim loknicama,
Nešto lascivno šapnu ružici pored zida.
Ruža se zakikota, zatrepće okicama,
I sva u slatkom grijehu porumeni od stida.

Ah, ljubav cvijeća ne zna - u sobi da je Rabbi,
Sa cjevčicom u grlu, i traži nešto žurno,
I voštanom već rukom još jednom papir zgrabi,
I srknu miris ruže, i napisa „Notturno“.

I kad mu teško pero iz ruku bješe palo
(Pod željeznicom vani tik-takala je šina),
I izdigne se Gustl… još malo… samo malo!

I uđe mu kanila u finiš zadnjeg čina,
Sa fibrom u crescendu tad srce mu je stalo,
I željeznicu već je… progutala daljina

 

Dječje pjesništvo SAE u međupredmetnoj i projektnoj nastavi 

Nakon  lucidnih dječjih pjesama Ratka Zvrka, Zvonimira Baloga i Paje Kanižaja dječje pjesništvo dobilo je  u Svenu pjesnika koji dokazuje da je dječje pjesništvo dobilo vrijednoga nasljednika velikih majstora. Svenove dječje pjesme plijene svojom originalnošću, iskrene su i duboke te mlade čitatelje ne omalovažava,  nego ih u svojim pjesmama stavlja na ravnopravno mjesto prema odraslima. Ne štedi ih od života nego djecu na dirljiv način suprostavlja životnim problemima i propitivanjima o smislu života i ljubavi. Bogate su slikama iz djetinjstva, ritmične, vrckave, tople, duhovite, nakupilo se tih pjesmica za djecu popriličan broj. Šteta ih je ne ponuditi mladim čitateljima, a u nastavi pružaju osvježenje i mogućnost za međupredmetne projekte, npr. pjesma Bing bang za laku noć, pruža mogućnost projektene međupredmetne korelacije s prirodom, pitanjem postanka svijeta, teorija Velikog  praska, korelacija s vjeronaukom, engleskim jezikom te uloga djeda u odgoju i obrazovanju djeteta:

BING BANG ZA LAKU NOĆ

Pričam joj priču o Crvenkapi.

O baki… Lovcu… O vuku žednom.

Pričam sve tiše… (Možda zaspi.)

Pričam ja, pričam, kad odjednom:

- Što je to, dida, Veliki prasak?

Da li je tada bilo Boga?

Zašto je trajalo samo časak? 

A što je bilo prije toga?

Stanem!!! Zatečen… Mila majko!

(Što li je sada pošlo u krivo?)

Al' nema druge! Zbogom bajko!

Dižem razgovor na viši nivo.

- Golube! I ti - i ja, na sreću,

Bili smo u maloj Točki Prasvega,

U deset na minus četrdeset treću,

Pred startni hitac Svemogućega.

- Mi da smo, dida, bili tamo?

- Da! Ne postoji druga mogućnost!

To što smo ovdje, znači samo,

Tamo smo bili - kao Budućnost!

Sve što znamo o Velikom Prasku,

Samo je ono što bješe - nakon.

No što je bilo u Nultom Časku,

Ne zna ni jedan poznati zakon!

U deset na minus četrdeset drugu,

Budućnost započe da korača,

Pa i sad vodi utrku dugu

Svih tada rođenih trkača.

U tom sićušnom dijelu sekunde

U ring su ušle Temeljne sile.

I evo, na kraju zadnje runde,

Još uvijek se nisu – umorile!

Tko nas to, kamo i kome šalje,

Pitasmo, pitamo i pitat ćemo.

Jedni od drugih sve smo dalje, 

Ali se stalno dovikujemo.

Razilazimo se, bez izuzetka,

Pa kad i stigne svjetlo neko,

Slaže nam da je blizu Početka,

A zapravo je strašno daleko!

Jedni nam kažu: zvijezde jezde

Nekud u pustoš, beskrajnu, lednu!

Drugi: da će se naše zvijezde

Vratiti opet - u Točku Jednu!

Za konačni odgovor ja dao sve bih:

Ima li Povratka ili nema?

Al' vidim, golube, da se tebi,
Od svega ovoga, samo… drijema! 

Zanimljiva je dječja pjesma gdje je baka stup obitelji, gdje je opjevana ljubav djeda i bake, susret unčadi sa smrću te propitivanje o smislu života i smrti:
 

BAKA PRIPOVIJEDA

Tužna sam ti i sama, otkako Bog ga uze.

Što da ti pričam, sinko… (Baka obriše suze.)

Sjećam se kao sada: ujutro, oko devet,

Evo njega iz bašče! Idem, kaže, u krevet!

A meni nešto čudno… (pogledujem ga kradom),

Odmorit će se, veli, i nastavit će s radom.

Taman je bio zasp'o, kad… evo unučadi!

I odmah oko mene: - Šta dida, bako, radi?

Kažem, lego je, djeco. Boli ga nešto glava.

Umorio se dida. Pustite ga da spava!

Al' djeca kao djeca! Njih za to briga nije.

Oni bi da ga škaklju… pa da se dida smije!

Otrčaše u sobu! Ja vičem još za njima:

Ne škakljajte ga, djeco, po bosim tabanima!

Dida je slabog srca, ako se smijat' krene,

Bojim se, djeco, da se - od smijeha ne zacene!

I nije prošlo dugo (uvrh dvije minute),

Čujem djecu u sobi, nešto se kao ljute!

Zovu me: bako, bako, dida nije k'o prije,

Mi mu škakljimo taban, on neće da se smije!

A mene… (nisu djeca do kraja to ni rekla),

Mene k'o da je hladna…
Ledenica presjekla!!! 

 

Zaključujem ovaj osvrt na Svenovu poeziju riječima našega uglednog poliglota, šekspirologa i prevoditelja Mate Marasa koji je čitajući zbirku Svenovih  Shakespearovih soneta  „175 soneta“ (Matica hrvatska, 2018.) rekao: 

„Dragi SAE,

Čitam upravo Vaše sonete...i sam sebe žalim što Vas prije nisam upoznao...pa zar se još nađe pokoji ljepoduh, pomislio sam, koji tako nadmoćno i toliko slobodno gazi cvjetne lijehe potlačene poezije! Što da vam kažem? Hvala Vam što ste me počastili poslanim stihovima, hvala Vam od srca. Ne sjećam se kad sam nešto radije pročitao.“ 

Način na koji slaže stihove, upliće ih sadržajno i strukturirano u jednu harmoničnu cjelinu, SAE me osvojio na prvi pogled, a poruka koju svojim pisanjem šalje  „Ne čitaj autora nego djelo“  jest iznimno vrijedna,  u njoj  je srž svake umjetnosti. Učvrstio je poljuljanu vjeru u poeziju i umjetnost općenito jer, uistinu, samo umjetnost ostaje, a sve ostalo je prolazno. 

Proljeće,  2020.