nedjelja, 7. ožujka 2021.

Kitana Žižić | Nisan fetiva


Splićanka. Koliko je to važno? Ako nisi fetiva kao da si manjkava, kao da nemaš pravo na privilegiju stanovanja u „najlipšem gradu na svitu“.

Splićane su uvijek smatrali osobitim ljudima. Kad sam se doselila u Split relativno davne 1968. godine, i sama sam imala sreću poznavati mnogo zanimljivih osobnosti, doduše neke iz viđenja samo, druge iz čuvenja, a poneke i blisko.

A duh i duhovnost, ne nužno i religioznu, već onu toplu otvorenost životu, predanost istini i čovjekoljublju, izvrsno je opisao nezaboravni Miljenko Smoje. Opisao tako da su se slike same ukazivale pred očima. Stoga nije čudno što su njegove riječi okosnica dviju divnih serija na ovim prostorima, Malo i Veliko misto. Posebno Malo misto, ali ono nije o Splitu, osim u bitnom dijelu o tadašnjem mentalitetu na ovim prostorima.

U snimanju serija i filmova, usuđujem se reći, uvijek smo zaostajali za Srbima, čast izuzecima. Prvenstveno mislim na današnje serije, gdje talentirani glumci samo izuzetnim naporom uspijevaju iznjedriti mrvu humora iz neinspirativnog teksta. Ali Malo i Veliko misto ostat će trajno u memoriji Splićana, Dalmatinaca i svih onih koji se tako osjećaju. Pa i šire u Hrvatskoj.

Video kasete s ovim serijama su nekoliko godina zaredom bili najčešći poklon onima u dijaspori, kao nekada gramofonske ploče s tugaljivim dalmatinskim pjesmama:

„Sad zbogom more moje,

Sad zbogom draga ti,

Ja moram u tuđinu,

Zorom otploviti…..“

Znam da se do sada već pitate zašto ovo pišem? Jer mislim da su promjene neminovne i nezaustavljive. Ljudi pored potrebe imaju pravo i na izbor bez nužne potrebe. Samo strepim da su mijenjanja boravišta i prebivališta unutar bliskih granica, puno bezbolnija od sveg događanja, koja je na vidjelo izbacila pandemija korona virusa i njegovih strelovitih mutacija, u smislu brzine nastajanja i širenja.

Brišu se granice različitosti kultura, običaja, kolorita, svega onoga što je činilo ljepotu uživanja i žar upoznavanja novih svjetova, drukčijih navika, biljnog i životinjskog svijeta, čipkastih katedrala, prekrasnih crkava, visećih vrtova, nepoznatih klima. Samo jedno nam je zajedničko. Strah koji nas je obuzeo manje ili više. Koji priznajemo ili ignoriramo. Neki ne vjeruju cjepivu i ne žele se cijepiti, ali u mraku spavaće sobe, zasvijetli pitanje. Naceri se odgovor:

„Možda ipak treba!“

Vratimo se fetivima kojih je sve manje. Istina je da je u Split doselilo mnogo neuljuđenih stanovnika bez osnovnih kulturnih navika, bez pristojnih manira. Više naginju malograđanštini nego bjelosvjetskim navadama. Doduše ni Split nije „slika i prilika“ velegrada, osim što ga je Dioklecijan učinio prepoznatljivim u čitavom svijetu. Nije odmogla ni Tereza koja je „pismu o najlipšem gradu na svitu“ divno otpjevala, njom ušla u mnoge uši diljem svijeta i tako prenijela glazbenu priču o ljepoti grada, koju je i rimski car prepoznao još u stoljeću trećem.

Grad treba voljeti. Samo tako nećeš mu nauditi. Ni bacanjem otpadaka nasred ulice, ni šetanjem pasa bez vrećica za skupljanje kad se isti uneredi, bez psovki i pljuvanja na prolaznike, bez netrpeljivosti prema različitim, bez agresije, jer ti moraš prvi kroz raskršće, prvi kod doktora, prvi nešto uraditi.

Moj otac bi na povratku kući od rive do Sućidra u ruci gužvao papirić tražeći koš. Ako ga nije našao bacio bi ga u kućni.

I ja, premda rodom iz Hvara, više volim Split. To je moj grad.

Nema tome dugo da sam imala potrebu za savjetom neke stručne osobe iz područja psihologije. Široko je to područje, kao veliko more kome se horizonti teško naziru. Svašta čitam te sam ponešto malo i „ubrala“ iz tog zanimljivog buketa unutarnjeg svijeta čovjeka.

Međutim, držim se one: „Daj dite materi.“

Osim kad ponekad pogriješim u novopečenoj ulozi none.

Prijateljica mi je dala izvrsnu preporuku i savjetovala.

„Zatraži od nje prijateljstvo na feisu, krasna je, te joj pošalji poruku na messenger.“

Tako je i bilo. Nakon posjeta njoj, vraćajući se kući nisam imala mira zbog nekakvog osjećaja poznavanja. Kao da je čak dobro znam, a još je tako mila i lijepa. Nije bitno da je lijepa, već stručna, ali to je dobro poznata „mana“ naše obitelji. Skloni smo veličati fizičku ljepotu, jedina isprika može nam biti što cijenimo i unutarnju. Na kojoj treba puno raditi.

Onda jednog od slijedećih dana na feisu vidim objavu te osobe od koje sam tražila savjet. Ispod slike Splita stoji:

„Kad sam prije mnogo godina sa svojom obitelji došla u Split, mislila sam da nikada neću preboljeti Hvar. Sada Split volim više nego Hvar, iako je uvijek rodno mjesto u mom srcu.“

Znala sam! Pitala i na kraju sve povezala uz pomoć hvarske prijateljice. Naravno da sam cijelu obitelj dobro poznavala, najmanje gđu Lindu, jer je mlađa od mene više od osam godina. Njen brat je išao s mojom sestrom u osnovnu školu i bila sam odlična s njim. A mama im je bila divna žena, koja nažalost nije više živa.

Koliko je svijet malen, često utvrdimo, a ja potvrđujem koliko došljaci mogu zavoljeti novi dom, uživati u njemu i koliko su korijeni djetinjstva duboko usađeni u naše biće.


___________________________________

Manje poznate riječi:

Fetivi znači pravi i stari (po porijeklu).

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.