petak, 26. ožujka 2021.

Kitana Žižić | Ironija sudbine


Nakon završetka studija u Splitu, prije redovnog roka i s najvišim ocjenama, započela je odiseja u potrazi za poslom. Skroz neočekivano, jer nas jedanaestero prvih studenata, koji smo diplomirali na mladom splitskom Ekonomskom fakultetu, bili smo najbolji iz prve generacije. Fotografijama prvo diplomiranih deset djevojaka i jednog hrabrog među ženama, počastile smo i dnevne novine u Dalmaciji. Puni entuzijazma i mladenačkog nabrijanog poleta vjerovali smo da će nas u tvrtkama dočekati raširenih ruku. 

Ali nisu. Prijateljica i ja mogle smo se odmah zaposliti u splitskom škveru, ona kao novinarka, a ja u struci. Profesor koji nas je obje cijenio i poznavao naše vrline i marljivost te prijateljičino uredovanje studentskog lista Feniks, došao je na tu ideju. Želio je obje ali se i nadao da će nas takvom ponudom lakše pridobiti znajući koliko smo nerazdvojne. 

„Mladost ludost“ je još jednom potvrdila uporabnu vrijednost narodne mudrosti. Mi ćemo se najprije izguštati mora i akumulirati zalihe D vitamina, a i svi su govorili da u Brodogradilištu nisu najbolji uvjeti rada a ni plaće. Danas znam da nisu bili u pravu. Bio je to mastodont poput Jugoplastike, ali tvrtka svjetskog kalibra u gradnji brodova u kojoj se mogao dobro ispeći zanat i napredovati. 

Mi smo se zahvalile i otišle svaka na svoj otok. Ona na Korčulu, ja na Hvar i malo na Brač.

Da smo tada znale kakvo će nas razočaranje dočekati….. Nije nam mogao pomoći ni Diogen s upaljenim fenjerom usred dana. Samo dok je Diogen tražio čovjeka mi smo tražile posao.

I zaobilazili škver u širokom luku od stida. Nekako je glas o našem uzaludnom hodočašćenju stigao i do fakulteta. U želji da nam pomognu angažirali su nas oko sređivanja knjižnice Ekonomskog instituta, koja se nalazila u prostorijama Pravnog fakulteta. Trebalo je knjiški fond katalogizirati i pripremiti za selidbu na Ekonomski fakultet. Za fizički posao bili su angažirani naše kolege koji su još studirali.

Kad se danas sjetim tih dana, ponekad se osmjehnem pomalo osvještavajući da se već i tada nazirao fenomen, koji će kasnije prerasti u jednu od neočekivanih anomalija našeg društva. Možda čak danas manje neobičnu, s obzirom da imamo hiperprodukciju fakultetski obrazovanih ekonomista i pravnika pogotovo, dok manjkaju obrtnički majstori raznih zanata.

Tada još nije bio takav nerazmjer između potrebnih i nuđenih kvalifikacija, ali za obavljeni posao bile smo nekoliko puta slabije plaćene i to za cjelodnevni rad od momaka, koji su uvijek, kad ih se tražilo „bili negdje na putu“.

Svejedno smo bile zahvalne za priliku nešto zaraditi te nastavile s pisanjem molbi za posao. Na Zavodu za zapošljavanje jednom prilikom sam uočila oglas za rad u Zajednici općina Bjelovar. Iznenadila sam se zbog blizine Zagreba, ali sam više iz prosvjeda poslala molbu i ljubazno pozvana na razgovor, sve o njihovom trošku. 

Što se nisam ranije toga sjetila. Mogla sam proputovati Jugu uzduž i poprijeko.

Prijateljica je bila ljuta, rekla bih bez razloga, jer je netom prije primljena u firmu „Jadrankamen“. Sama me nedavno podsjetila kako je izgledao naš tadašnji odlazak na razgovor zbog zaposlenja.

Predsjednik komisije za prijem je nakon završene selekcije pristiglih molbi, nas dvije ostavio za konačni odabir.

„I što sada? Obje ste bile odlične studentice, obje završile prije roka, obje mi se sviđate. Razlika je samo u boji kose, jedna plava, druga crna. Presudit će da li više volim plavuše kao većina muškaraca ili preferiram crnke!“

Nije baš tako rekao, ali…

Naravno, presudila je veza. I ja izvisila. A ona kuka li kuka, da kako je mogu ostaviti samu?

I obitelj je bila nesretna, posebno moj tata, koji nije mogao shvatiti da ja, koja sam čak primila i nagradu Sveučilišta u Splitu kao jedna od dvije najbolje studentice na Ekonomiji, moram „trbuhom za kruhom“. U daleki Bjelovar.

U Zagrebu me dočekao zajednički prijatelj Darko i otpratio do cilja.

Dođoh, vidjeh i dobijem posao! U uredu direktora. Kako sam sretna bila! Tada nisam znala da će sreća biti kratkog vijeka.

Bio je to nezaboravan početak tisuću devetsto sedamdeset i šeste godine. Marica u Splitu a ja u Bjelovaru ulazimo u svijet rada. 

Teta Milena mi je pomogla naći smještaj zahvaljujući rodbini svoga muža, koji su živjeli u Bjelovaru. Imala sam ogromnu sobu s kalijevom peći kod jedne vrlo drage udovice. Nije imala djece te me srdačno dočekala. Iako je bila u zreloj dobi, mene nenaviklu na snijeg, u sanjkama je odvela do njene prijateljice na čaj. Prolaznici su nas pozdravljali s ne malim čuđenjem. Nju su poznavali, mene ne, ali da starija žena vodi vidno mlađu vukući sanjke, nije bilo nešto na što su svikli. 

Iskustvo življenja u nepoznatom gradiću bilo mi je zanimljivo i ugodno, u sebi sam očito nosila romantični žar upoznavanja novog. Samo su mi ruke bile smrznute, usprkos kožnim podstavljenim rukavicama te neupotrebljive i na sobnoj temperaturi, dok se ne bi postupno vratile u život.

Na radnom mjestu sam bila toplo dočekana, jedini problem su bile moje zimske štofane hlače. No, dobro su mi pristajale, ali mi je sobna kolegica u povjerenju rekla da se ostale čude mojoj hrabrosti. Nije bilo dozvoljeno u ured dolaziti u hlačama, ali meni nitko od odgovornih nije na to skrenuo pažnju, a ni prigovorio te sam nastavila biti hrabra. A i bilo bi mi hladno u haljini. Ipak sam došla iz toplijih krajeva. Hladno je samo kad „dere bura“.

Trećeg tjedna u siječnju upućena sam na službeni put u Split na Savjetovanje o turizmu u hotelu Marjan. Direktor mi je želio malo ublažiti nagli odlazak od kuće i time pokazao neočekivanu empatiju prema tek zaposlenoj djevojci. Nesvjesno je nanio „sol na ranu“ više mojoj obitelji nego meni.

Vratila sam se u Bjelovar, ali svakodnevno su me pozivali i nagovarali da se vratim.

Njihovi napori su rezultirali mojim prijemom na radno mjesto u Službi plana i analize na preporuku vrsnog majstora i poštenog dugogodišnjeg radnika u Termofrizu.  

Spakirala sam se, oprostila od svih dragih ljudi, koje sam tek upoznavala i već u autobusu za Zagreb počela preispitivati svoju naprečac donesenu odluku. Drugačije i nije moglo biti. Ili naprečac ili ostati daleko od splitskog doma.

Sve radne sate veljače odradila sam u Termofrizu. Ni mjesec dana nisam provela u bjelovarskoj  sredini, ali ponijela sam ugodno sjećanje na nekoliko osobitih ljudi, s kojima sam se učas zbližila i na direktora Zajednice općina Bjelovar, koji me ispratio riječima: 

„Ako ne budeš zadovoljna, ti nam se vrati.“

Trideset i pet godina kasnije moja kćerka Tajana otišla je u Australiju. Ništa je nije moglo zaustaviti u dobi od dvadeseti i tri godine. Bez završenog fakulteta, bez posla, sama samcata na putovanju u nepoznato, na prekooceanskom letu od trideseti tri sata ukupno uključivo presjedanja u zračnim lukama, samo s osjećajem zaljubljenosti u mladića, kojeg je srela u Splitu, kad je došao u posjet svom ocu. Da je mogao naći posao u Hrvatskoj, koja je i njegova domovina, bio bi ostao tu gdje ga je srce još uvijek vuklo.

Ali nije te se morao vratiti. Za njim je otišla i naša Tajana, koju je i moj otac ispratio na dalek put. 

Znam da mu se srce kidalo, ali je zbog nje skrivao suze, koje su svejedno svjetlucale u očima dok mu je preko usana lebdio smiješak. Nikad mi to nije spomenuo ali se pitam: - Da li je ikada ovakav razvoj događaja vidio u nekom širem kontekstu, kao neku ironiju sudbine? Nije mogao prihvatiti moj odlazak u Bjelovar, a sada pratimo kćerku i njegovu prvu unuku na drugi kraj svijeta.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.