Kolumne

subota, 20. veljače 2021.

Željko Bilankov | Selo moje milo



(četrdesetsedma kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Nikad mi ni bilo važno kojon roton iz Rogača poć do Grohot, već samo ča prin doć u selo. Oli stranon od crikve oliti puten iz Banj priko Podvele gomile, tribalo mi je brž manje od po ure. Naravski, uvik san mora vodit računa o temu da se javjan starijen svitu, ako popodne koga intran puten, jerbo je u suprotnon to bi deboto smrtni grih. Ma, meni je zapravo tako pasalo, a voli san i proćakulat s judiman, pogotovo, ako smo se znali dotad ritko srest.

Inšoma, već samin ulaskon u uličicu do bakine kuće, teplina mi je priplavila tilo i razvukla osmih radosnog iščekivanja. Ovi san put naša baku Tonku na sadiman isprid dvora i odma joj sritnoj poleti u zagrljaj. Ma, stvorila se učas, na balaturi narešenoj prilipin cvićen među kojin su dominirale kale i materina sestra, vedra i uvik spremna za šalu, teta Ćirila. Dotrčala je doli niza skale da me pojubi i stisne uza se. Iznenadi san se ugodno, pače puno razveseli visti da je mi baš danas došla rodica ravno iz Splita. Kad smo ušli u konobu, Ivankica nas je već nasmišena čekala za stolon, sideć na legendarnon zelenon banku, pa je naš susret bi pravo veseje srca. Od ranega ditinjstva pamtin ti dragi prostor, koji su baka i teta izabrale i održavale ka pravi dnevni boravak sa priručnon kujnon. Stare vele kamene ploče na podu blišćile su isfregane, kredenca posložena, malo plinsko kuvalo uvik čisto, banci i stol na svome mistu, a do njih je, legendarna kamenica za uje podsićala na nika davna vrimena. Dvi bačve, makinja za polivanje loze, mihovi, osušeno grozje ča je visilo sa drvenoga stropa, alat za poje i skancija sa postolarskin alaton, nimi su svidoci doba dok je dida bi živ. Te ijadudevestošezdesetosme, kad je moj dida Tonko iznenada umra, baka je obukla crninu i stavila isti taki šudar, da ih višje nikad ne skine. Mejuto, sin, ćeri i mi, njeni unuci, uvesejavali smo joj staraške dane na škoju. Odjednon me iz misli prikinulo ono njeno poznato: „Dico, ča ćete pojist, jemamo lipu gomojicu mladega sira, a teta je ispekla pršurate?!“ Ko je moga odbit taku ponudu, pa smo se mašili za jedno i drugo. Rič po rič uz jelo i sok koji smo svi volili, pa je vrime bižalo, a ja san po običaju želi vidit i dida Luku, koji je živi sam u dilu sela zvanom Kavčina, u obitejskoj kući Bilankovi.

S obećanjen da se vraćan prin večere, krenu san znanin stazaman prima Zadružnemu domu i uvik se iznova divi povisnon putu sazdanom od velih plosnatih stin ubodenih okomito u zemju. Prolazi san uza stare kuće sa kroviman od kamenih ploč i poneke kućice sa živinon i susre nike jude uz šoltanski česti pozdrav „Evala“, a bome vajalo je i odgovarat na ono uobičajeno: „Eej, kako si Žele, ča je sa školon, a di su ti mater, otac, ča je s Damiron?!“ Inšoma, puno san poznatega svita vidi isprid Doma, di su kartali za stoliman od bufeta i ćakulali sideći ispo voški i samo in mahnu, jerbo mi se prišilo. Kroz krošnje legendarnih murvi učas je izronila naša vela lipa kuća, dovršena još davnih dvadesetih godin prošlega stolića, kad se dida vrati iz Jamerik. Obavezno san poviri u Kavčinu, zajednišku seosku vodu tik do naše kuće i po običaju baci stinu u pravcu kreketa žab, narušivši joj nakratko popodnevni mir. Svaki put kad bi otvara ulazna vrata misli bi me odveli u sritno ditinjstvo, pa tako i sad. Dvor je bi prazan, a parilo mi se da čujen šušur ka da je pun. Baš u temu času, iz kuće je izaša dida i spušća se doli. Odma se razvedri kad me vidi, a ja san ga zagrli i pojubi u drage, ali naborane težačke obraze. Vridan je to bi čovik, koji je do duboke starosti održava cilo imanje Bilankovi. Naravski uz moje pitanje: „Kako ste dide?“, doša je njegov, često i danas spominjani odgovor: „Bogati sinko, zapušen se kad iden uza skale!“ Hahhahaa, ma, zapušemo se i mi mladi, mislin, a kako neće on. Ispada da se na ništa drugo ni žali, iako je posta udovac daleke ijadudevestopedesetdevete, kad mu je prirano umrla žena, moja baka Rafaela. Zadrža san se š njin dobru uru u vedron razgovoru uz komin i prini mu pozdrave svih koji su ga poznavali, a onda s obećanjem da ću jopet doć, krenu nase kod bake i tete.

Izabra san drugi put, kroz najstariji dil sela, živopisni Ruića dvor, sa kamenin voltiman, di je snimano i legendarno „Velo misto“, sićajući se tete Nade i barba Frane, tete Marije, pridobre didove sestre i barbe Jovakina, Tonče, ali također i mrgodne Darinke, žene koje smo se ka dica uvik bojali. Radost kad san se vrati i saznanje da ćemo skupa večerat učinilo je baku i tetu istinski sritne, a spremale su ono ča smo volili Ivankica i ja, šoltansko sočivo, šnicere, frigane kumpire i salatu. Sićan se da je rodica malo jila kruva, a kumpiriće obožavala, pa bi je uvik nutkali, a ona se samo smišila našin pokušajima nagovaranja. Baka i teta više su vodile računa da mi guštamo i tek bi ponešto čoknule, a baki je najvišje prijala zelena salata začinjena sa cukrom! Kako je imala samo par zub, govori san joj da ji ka pravi zec, pa smo se deboto zabili od smiha, a u temu ozračju proveli smo cilo vrime naše zajedniške večere. Ivankica je ostala spavat kod njih, a ja san nažalost mora na Rogač, da me ne uvati kasna ura.

I danas, kadgod dojden u selo, noge me same vode prima bakinon kraju, da barenko dotaknen stine drage kuće i tako se makar na tren, spojin sa nevidljivin rukaman moje lipe prošlosti!


Žele

1 komentar :

Unknown kaže...

Ove priče Ž. Bilankova su toliko prekrasne i nadam se da će biti objavljene u obliku zbirke priča. Zanima me, je li to uskoro autoru u planu? Sve pohvale i čestitke, samo nastavite ovako!

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.