Ivan Katić | Priča o jednom kaktusu

 

Još nisam počeo zaboravljati, a kad ću, ne zna se.

Prije 60 godina uselili smo u naš spinutski stan. Brat i ja u jednu sobu, roditelji u drugu, a jedno popodne na balkonu se pojavio kaktus. I to ne bilo kakav kaktus nego agava. Bila je mala, petnaestak centimetara visoka, lijepa, s onim žutim rubovima na listovima i u metalnoj kanti od 5 kilograma na kojoj je pisalo velikim slovima PODRAVKA, a malim miješana marmelada. Ne sjećate se tih posuda? Tko vam je kriv kad ste mladi. Najprije sam mislio da je to miješana marmelada zato što majka miješa žlicom u kanti dok nam je vadi da mažemo na kruh, a kasnije sam shvatio da je od raznog voća. Poslije je majka pričala da je otac, dok su šetali Marjanom, na njenu molbu (valjda zahtjev!) džepnim nožićem, perorezom, iskopao malu agavu koja je dospjela na naš balkon. Što agavi treba za život? Malo vode, puno sunca i da joj se koji put javiš. Moja majka je govorila da biljke razumiju i da se s njima treba pažljivo postupati.

I tu počinje čudan i dugovječan život jedne agave koja je uz pomoć peroreza premještena s marjanskih padina na gradski balkon.

Elem, nakon pet-šest godina to je bila već velika agava kojoj je majka morala rezati donje listove jer su se polako sušili, a bila je toliko jaka i moćna da je svojim korijenjem probila kantu na više mjesta pa je ova polako počela truliti. Vjerojatno je tome pomogla i kiša, ali to nije sigurno. U jednom trenutku kanta kao da nije ni postojala. Onda je majka odlučila kaktus odnijeti u vikendicu koju smo u međuvremenu izgradili. Nemojte se čuditi i reći „Alo, Miki, imamo i vikendicu!“ jer je u to doba bilo vrlo lako napraviti kuću; takav je bio sistem. Dakle, agava je dobila počasno mjesto pored ulazne kapije. Zemlje koliko hoćeš, vode i sunca isto tako i fino je napredovala. Kako je bila uz ogradni zid polako se počela kriviti prema kući. Donji listovi su bili i metar dugački i stvarno je bila prekrasna.

Otišao je moj otac, pa onda majka, a agava je i dalje stajala uz ulaznu kapiju kao čuvar i podsjetnik bratu i meni na neka vremena. Svako malo oko agave su se pojavljivale agavice koje smo rado davali susjedima. I sad u tom naselju postoji dosta kuća s „našim“ agavama.

Kad bi agava mogla pričati, čuli bi štošta:

Baš me pohvalila njegova prva žena: - Što je lep ovaj kaktus! A njegova kćer se iznenadila: - Tata, pa on bocka!

Stranci su govorili:- What a wonderful cactus!

Ne volim kad im dođu prijatelji pa igraju balun i često me pogode, a opet, tako se dobro zabavljaju.

U neko doba i moja druga žena uzela je jednu agavicu i presadila je u arlu našeg žnjanskog stana.

Što da vam kažem? I ova je normalno napredovala i rasla. A onda su došli unuci pa je moja supruga najprije odsjekla bodlje s listova „da se djeca ne nabodu“, a nakon nekoliko godina kad se agava izdužila, izbacila je i posadila sukulente: „Oni će se dobro držati i sve će biti zeleno“. Meni baš i nije bilo pravo, ali, bože moj, što da se radi. Iskreno, sukulenti su se proširili preko pola arle na velikom balkonu i djeluju kao zeleni tepih. 

E, ali ima tu i jedna kvaka. Duh onog marjanskog kaktusa živi! Između sukulenata pojavila se agavica, mala, nježna, stidljiva. Nećete mi vjerovati, ali bilo mi je toplo oko srca i vratili su se svi likovi vezani za ona stara, dobra vremena. Moja draga obećala je da ćemo sačuvati ovaj kaktus, a i unuci su već porasli.

Inače, onaj šezdesetogodišnjak i dalje gordo stoji na braniku vikendice.