- Mislim da ste pogriješili sobu – ravnodušno mu odgovori žena, ali Patrik se nije dao smesti. Ušao je u sobu i ukipio se, zureći u nju poluotvorenih usta – Ne Vanesa, nisam. Tu sam zbog tebe.
- Goran!?
- Da, Goran – osmjehnuo se i pružio joj ukrasnu vrećicu.
- Mmm, Bajadere, svaka čast, pogodio si! Da su kojim slučajem Griotte, mislim da ne bi ni došle do mene. Počastile bi se sestre na recepciji. Alkohol, dragi moj, ne smijem uzeti ni kapi! Ali iskreno, mislim da mi sada donesu čašu vina, ne bih popila ni gutljaja.
- Kako si? Dobro izgledaš.
- Ma daj, ne moraš se truditi biti fin.
- Ali stvarno to mislim – zadivljeno je gledao u čisto lice bez šminke. Godine su bile blagonaklone prema njoj pa je i dalje imala onaj svijetli porculanski ten, koji se tako dobro uklapao uz morsko plavetnilo njezinih krupnih očiju. Usne su joj bile pomalo blijede, a sjajna i bujna bakreno plava kosa kakvu je pamtio, bila je sada nešto tamnije nijanse, skupljena u nemarnu punđu.
- I? Kako si znao da sam ovdje?
- Rekla mi je Neva. Prošli tjedan nabasao sam na nju u gradu. A i prije toga sam te pokušavao dobiti na mobitel.
- Mobitel su mi tek nedavno vratili. Iskreno, ne znam zašto ovdje ljudima uzimaju mobitele pa makar oni bili alkoholičari.
- Kada izlaziš? – Patrik je nastojao promijeniti temu.
- Za desetak dana, nadam se.
- Vanesa…moram ti priznati neke stvari sada kada znam da si bolje. Ima nešto što već godinama držim u sebi. Osjećam se krivim što si ovdje. Vidiš…sve loše što ti se dogodilo u životu…ja sam kriv za sve. I ne mogu više šutjeti.
- Gorane, ne moraš…- htjela ga je prekinuti.
- Ne zovem se Goran! I to je još jedna laž koju sam ti izgovorio.
- Znam - reče ona tiho – Patrik, zar ne?
Patrik ostane zatečen – Znala si sve ovo vrijeme!? Ali…zašto mi nisi ništa rekla? Znala si to i zadnji put kad smo se sreli…i prije toga na onoj zabavi kod Nevine sestre?
- Znala sam. Zašto si se tada lažno predstavio?
- Mislio sam da me se ionako ne sjećaš.
- Sjećam se ja tebe jako dobro. I znam što si učinio. Znam za Matiju.
- Čekaj, znaš da sam ga…
- Ubio? – Vanesa mu dovrši rečenicu – Znam.
- I šutjela si. Zašto?
- Htjela sam te zaštititi. Ti sve ovo vrijeme nisi bio svjestan koliko je meni bilo stalo do tebe.
- Mislio sam da me ni ne primjećuješ dok smo još bili tamo u onoj vukojebini.
- Nemoj tako! – blago ga ukori Vanesa – Uvijek se rado sjetim našeg malog mjesta. Prošlo je već gotovo 20 godina od kako sam došla u ovaj grad, ali i dalje mi nedostaje ona pitomost naših ljudi, zabave u vatrogasnom domu, kupanja na rijeci…
- A reci mi kako si znala da sam ja kriv za Matiju?
- Viđen si na dijelu, dragi moj Patrik. Sjećaš li se onog našeg susjeda Zdravkeca. Onog koji je među prvima otišao u brda braniti lijepu našu?
Patrik na to potvrdno kimne – Zdravkec? Nije nikad bio nešto pametan, ali zaslužuje medalju za hrabrost.
- Vidio te u šumi s Matijom i prepoznao te. Znao je da ga nije ubio neki tamo četnik. Trebao si se bolje zamaskirati. Nije jadan znao što mu je činiti pa je tvoju tajnu podijelio sa mnom. Mislio je da kao Matijina supruga bar ja zaslužujem to znati. Uvjerila sam ga da šuti o tome. Nakon toga je, negdje pred kraj rata poginuo.
- Hm, da. Ali ipak, zašto si šutjela? Zar nisi voljela Matiju?
- Zapravo ne. Bio mi je tek utjeha i prijatelj nakon Ivanove smrti. Voljela sam Ivana, ali znala sam samu sebe zateći kako maštam o tebi. Kao Ivanova žena nisam si to mogla dopustiti. Uz sve to, ti si desetak godina mlađi od mene. A sve je počelo kada sam te jednog dana vidjela na kupanju, na našoj rijeci. Tada si imao šesnaest. Tko bi rekao da ćeš stasati u tako zgodnog momka. Sjećam se onih tvojih prodornih pogleda na sebi. Baš se nisi mogao suzdržati!
- Nisam. Priznajem. – tiho reče Patrik – Vanesa, zaljubio sam se u tebe i prije no što si se udala za Ivana. Puno prije. Svi moji prijatelji su to znali. I oni su bili očarani tobom, što i nije čudno. Ipak si bila najljepša u mjestu, ali ja… ja sam te volio. Čak se i moja majka molila Bogu da me ta moja tinejdžerska zaluđenost tobom prođe što prije. Ali ja odavno nisam tinejdžer, a volim te više no ikada. Vjerojatno bih ubio i Ivana da nije poginuo u ratu. Onda je došao Matija i preoteo mi te.
Vanesa posegne u džep svojeg ogrtača za Marlboro cigaretama i crnim upaljačem na kojem je bijelim slovima bilo ispisano 'Marko'. Kakvih se još gluposti neće sjetiti – pomisli Patrik – imena na ručnicima, šalicama, a sada i na upaljačima.
Vanesa potegne dim cigarete, otpije zadnji gutljaj kave i reče - Znaš… nisi ti kriv za ovo moje stanje. Imala sam problem s alkoholom i u vrijeme dok sam bila udana za Matiju. I kada smo se prije nekoliko godina sreli na onoj zabavi kod Nevine sestre, imala sam problem.
- Sjećam se – važno će Patrik – Vozio sam te kući tada. A nakon što smo tu noć proveli zajedno, dala si mi nogu.
Vanesa se nasmije i podrugljivo reče – Sam si kriv za to. Nije bilo lijepo iskoristiti jadnu pijanu ženu.
- Ja sam tada samo želio vezu s tobom. Zašto si me odbila?
- Bila sam još uvijek zbunjena. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da…- Vanesa zastane, ali Patrik dovrši rečenicu – Činjenicu da budeš u vezi s ubojicom. Reci slobodno.
Međutim ona ga tek duboko pogleda i ne reče ništa.
- Vanesa, o tebi ovisi što će dalje biti s nama. Dobro o svemu razmisli. Neću ti više dolaziti. Nadam se da ćemo se vidjeti kada izađeš odavde - Patrik ustane, pozdravi je i ode.
Devet dana kasnije Vanesa izlazi iz ustanove u pratnji mladog liječnika. Neva ih je već čekala pred izlazom. Njih dvije ušle su u Nevin novi Peugeot, koji je bio parkiran nekoliko metara dalje. Na stražnjem sjedalu čekao ih je Patrik sa raskošnim buketom crvenih ruža. Nasmiješio se Vanesi koja je bila istinski iznenađena i zahvalna – Cvijeće je za mene, pretpostavljam.
- Koja si ti sretnica…sami pokloni…ruže, parfem od zgodnog doktora Marka – reče Neva i predloži im da svi zajedno odu na ručak.
Nakon što su čitav dan njih troje proveli zajedno, Neva odveze Vanesu kući, a Patrik koji je ostao s njom u autu ubrzo je zamoli da ga pusti van – Moram do jednog prijatelja – rekao je. Iako joj je bilo neobično da u 21 sat ide prijatelju, Neva ga šutke pusti.
Patrik je želio što prije doći Vanesi, biti s njom, sam, u njezinom stanu. Ljubav i žudnja razdirali su Patrika dok je odlučno koračao prema njezinoj ulici. Ubrzo se našao pred vratima njezinog stana. Poželio je vratiti se, otići kući, ali srce ga je uvjeravalo da je ovo što čini prava stvar. Ili on, ili doktor Marko, ili netko treći…Hoće li uvijek biti netko treći među njima? Treba tome stati na kraj! Ona sve zna, ali šutjela je. Šuti i dalje, priznala je da joj je stalo, ali ipak, ne voli me. A jednog dana će me istinski zavoljeti ako ovo učinim, a možda ću i ja zavoljeti sebe – gnjevno je razmišljao Patrik. Učinit će to i gotovo. Mučen grižnjom savjesti otišao je u najbližu policijsku stanicu s čvrstom odlukom da prizna svoja nedjela.
1 komentar :
Baš je lijepa priča.
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.