Jučer sam sjedila kraj Mramornog mora, u malom gradiću sam pojela riblju juhu i gledala torte i kolače u izlozima slastičarni. Obala je prepuna dječje obuće, crnih cipelica i jeftinih tenisica, gledamo je dok pijemo crni čaj i mislimo o noćnom letu. Miriše riba, razrezana dinja, miriše meso i mlijeko. Do večeri šećemo malim gradićem punim ružičastih kuća i malih restorana.
Dok se vraćamo prema aerodromu, prebiremo u rukama zelene rahat lokume i svježe oprano voće. U torbama su spremne marame za kosu. Putovanje tek počinje. Ne očekuj od mene, prijatelju, da ti pričam o avionu, letu, hotelu, ulicama, kronologiji.
Sunce prži i to je sve što ću ti reći o vremenu. Neću se žaliti. Obučena sam danima u tamni baloner, na glavi je čas smeđa, čas bijela marama. Gležnjevi su brižljivo pokriveni i nema zapravo razlike između nas i njih, nema razlike. Valjda tako uvijek bude. Nakon sumornog zagrebačkog dana, kupovine ljetne haljine i malog parfema od jasmina, nakon razgovora sa ženom koja je tek izašla iz kola hitne pomoći, trebala je doći utjeha, moralo se nešto dogoditi. A dogodilo se. Vožnja autom, nemoguć promet. Pokrivene žene na ulicama. Fakulteti s najnovijom opremom, studentice glume sa šarenim maramama, luksuz hotelskih apartmana, doručci bez kave, kebab u svakoj prilici. Student režije snima kamerom naše hihotanje, ugledni profesori govore nam u suradnji. Odlazak na aerodrom. Mali avion vozi ravno do Isvahana. Molim za tebe, kaže mlada žena, diplomantica književnosti na američkom sveučilištu. Tu večer gledamo utakmicu u hotelskim sobama. Igraju naši, svi ovdje znaju za Ćiru Navijamo, pa odlazimo na spavanje nakon večere na vrhu planine.
Rano ujutro ulazimo na veliki trg Isvahana, a taj ulaz, prijatelju, razgalio bi svačiju dušu. Kao da je pogled na trg, otvorio neka mala vrata iznutra, a bio je to samo početak.
Ulazak u džamiju tirkiznih boja i suza se spušta niz lice. Ne samo niz moje lice. I moje suputnice imaju lica posve ista. Možeš li zamisliti večeri na brijegu, u noći, male pikinike na kojima djed čita poeziju djeci i unucima? Možeš li zamisliti da profesor prava govori o pjesnikinju koja ga je inspirirala? Eto, nisi se trebao bojati za mene, neću biti oteta, niti mučena. Zamisli perzijski tepih koji je jedna obitelj u Isvahanu stavila na travu na tom glavnom trgu, mi sjedimo jedni pokraj drugih i jedemo sjemenke. Djeca nam prilaze da se sa nama fotografiraju. I ljudi nam se smiješe, kočije s konjima prolaze, vruće je, pa se čini kao da je sve to fatamorgana. I te planine, i svi ti vrtovi i minareti koji se tresu. Kasnije, molimo se zajedno sa njima i udišemo mliječne mirise i sve se čini nestvarno, kao fabula nekog francuskog orijentalnog romana. Nema razlike između nas i njih. „Ah, silno sam sretna!“ stih je iz pjesme iranske pjesnikinje Foruk Farohzad. I sada znam što znači- razbijena „lutka na navijanje“ i otvaranje. Skrivenih gležanja otkrivam tijelo u sobama punim perzijskih tepiha i glasno kažem: Silno sam sretna baš ovdje i sada, u ulicama mliječnim i u noćima koje ostavljaju budnim ushićene duše!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.