srijeda, 9. prosinca 2020.

Almir Pehlić | Poeta karlovačkih kiša

 

Razgovor pripremio i vodio: Tomislav Beronić 

Almir Pehlić je pjesnik i teolog, rođen je i živi u Karlovcu. Nakon srednje Tehničke škole završio je studij teologije i služi kao svećenik Protestantske crkvene općine u Karlovcu te kao predavač Sustavne teologije pri Protestantskom teološkom učilištu.

Piše od najranijih dana, a nakon kratkih priča i novela zaljubio se u poeziju. Njegove pjesme inspirirane su djetinjstvom, kišama i rodnim gradom. Nedavno objavljena zbirka poezije nosi naslov "Karlovačke kiše". Član je Književnog kruga Karlovac.
 

Koji su događaji odredili tvoj životni i književni put? 

Za razliku od pisanja proze koja je uvijek dobro promišljena i planirana, pjesme često samo padnu s neba na tjeme poput kapljica kiša i onda tamo ostanu dok ih ne napišem. Poeziju sam počeo pisati u ranim dvadesetim godinama (dakle prije deset godina) i to sasvim slučajno.

Poput većine mladih ljudi volio sam slušati rock glazbu iz šezdesetih i sedamdesetih godina pa sam se preko te glazbe upoznao s djelima beat književnika poput Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga. Njihov način pisanja tehnički nije bio na razini onoga što sam učio kao srednjoškolac ali ipak u njihovom pisanju bilo je neke posebne iskrenosti i na neki način ispovijedi. Ono što su doživjeli to su i napisali i to mi je bilo fascinantno. Preko beat književnika došao sam do onih pjesnika koje sam kao srednjoškolac odbacivao, tako da sam ponovo otvorio djela Ujevića, Cesarića, Pupačića, Mihalića, A.B. Šimića i mnogih drugih. Čitajući te autore promišljao sam njihove stilove pisanja i njihove emocije koje su se prelijevale na papir i u moje srce. Tada sam počeo pisati poeziju jer sam ju počeo gledati nekim novim očima. 

Kako je, kada i s koliko žara Almir natopio svoje pjesničko pero u kapljicama karlovačkih kiša? 

Zbirka poezije "Karlovačke kiše" nastala je sakupljanjem pjesama koje su napisane u zadnjih desetak godina. Nikada nisam pisao da bih objavio već zato što ne bih mogao zaspati uvečer ako mi je pjesma i dalje u glavi a ne papiru pa sam se stoga nerijetko noćima ustajao iz kreveta da se riješim tog problema u glavi. Kada sam odlučio objaviti zbirku poeziju prvo sam sagledao koje teme prevladavaju u mojim radovima. Nisam se puno iznenadio kada sam vidio da je riječ o kišama. Naime, uvijek sam volio kišu, hodati kišnim ulicama grada, i zavirivati u kišne parkove. To mi donosi mir i radost. Možda netko preferira ljeta i sunce, ali ja nisam jedan od takvih.

Knjiga je sastavljena od 23 pjesme kao simbol početka jeseni (23. rujan) a ona je u svojoj suštini zapravo tematska zbirka poezije jer primarno govori o Karlovcu, ljudima i parkovima u jesen. 

Cijela zbirka ima jedan tako ugodan ritam čitanja. U kojoj su mjeri prave karlovačke kiše pridonijele tom osjećaju? 

Sigurno je da su pridonijele. Riječi u ovoj zbirci su poput kapi kiša koje tapkaju po čitateljevom prozoru srca. To je namjerno, htio sam da se čitatelj osjeća sjetno, da osjeti kišu i da se raduje u njoj. U ovoj teškoj godini treba nam smiraj koji samo lagana jesenja kiša može dati. Drago mi je da su čitatelji prigrlili "Karlovačke kiše" kao svoj "soundtrack" za ovu godinu. 

Dolazi li poslije kiša neko sunce ili će stihovi otploviti rijekama? Bilo bi tužno da nestanu u nekim jesenjim maglama… 

Moji stihovi obično plove bujicama po karlovačkim ulicama i tek ponekad urone u koju od četiri rijeke. Ove pjesme već dugo postoje i čitane su na raznim književnim manifestacijama, sada su pronašle svoj dom u čitatelju i drago mi je da će živjeti s čitateljem a ne samo u mome srcu. Za pjesnika je važno da živi u drugim ljudima a ne samo na papiru, stoga mi je drago da sam mogao podijeliti svoje pjesme sa svijetom. Iako je zbirka poezije rasprodana ipak se može pronaći u nekim knjižnicama kao npr. u Gradskoj knjižnici "Ivan Goran Kovačić" u Karlovcu. 

Pjesnik i svećenik, da čujemo iz prve ruke - kako to ide zajedno… 

Mnogi svećenici bili su i pjesnici, naročito u protestantskom krugu kojem i ja pripadam. Jedan teolog je jednom rekao da je svećenik "uistinu svećenik samo ako je pjesnik stvaranja", što bi reklo da svećenik mora razumjeti dobro pisanu Riječ ali i logos po kojemu je sve stvoreno. William Blake bi rekao nešto slično i on bi to nazvao "pjesničkim genijem", odnosno sagledavanje stvarnosti onkraj materijalnog i stjecanje spoznaje na pjesnički način. 

Gdje ćeš biti i što ćeš raditi za dvadeset godina? Koliko ćeš pjesama napisati i knjiga objaviti? 

Za dvadeset godina ću i dalje služiti Crkvi i bratu čovjeku, naravno da ću pritom pisati i objavljivati. Planiram uskoro objaviti i drugu knjigu poezije. Ta knjiga još uvijek nema naslov ali polako i sigurno napreduje, trebala bi doći u ruke čitatelja već krajem sljedeće godine. Za one koji nisu do sada nabavili knjigu "Karlovačke kiše" ne moraju brinuti jer u sljedeću zbirku uvrstit ću i neke pjesme iz prve zbirke.

Što se tiče proze, planiram objaviti zbirku kratkih priča (SF/horror) koje su napisane u mojim srednjoškolskim danima. Također pišem i jedno teološko djelo koje je upućeno kako kleru tako i laicima. Stoga, čini se da ne mogu ništa drugo nego pisati... Drago mi je zbog toga, drago mi je što su moja djela pronašla čitatelja i drago mi je da ćemo se uskoro susresti u nekim drugim pjesmama.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.