Kada zvijezda bijela sine,
tu s nebeske te visine,
mis'o ti se gore vine,
a u srcu plam topline.
Što to grije u grudima?
Što to svjetlost bijela
tiho šapće ljudima?
Mira, daj si uzmi svijete,
noćas stiže sveto dijete,
nosi darak mio, sladak:
ključ od vrata bajnog raja,
od života, od beskraja!
Osjeća to zemlja, trava,
malo janje koje spava,
magarčić i volek stari,
pastiri koji su tu stali.
Meke ovce runa bijela,
ptica što je baš sletjela,
i tišine mir taj blagi,
i anđeli nježni, dragi.
Mira uzmite si ljudi,
što ga sveta noć'ca nudi!
Ova milost kad se uzme,
rosi samo sretne suze,
ova milost kad se daje,
u dušama za'vijek traje.
Nju ugasit briga neće,
ni nevolje, ni nesreće,
nju zalijeva Ljubav vječna,
gori sjajem staza mliječna!
Ona blista iz tog oka,
modrog oka preduboka,
s djetetovog nježnog lica,
ispod gustih trepavica.
Nju prosipa malen dlan,
što nam je od Oca dan,
iz Majčinog milog krila,
ko let dražesnog leptira.
Tih je časak,
a sve mijenja,
samo pjesma sa nebesa,
navješćuje sad čudesa:
Rođen vam je Bog na svijet,
dječak malen, Božić svet!
Reci hvala, velik svijete,
kojeg spasi malo dijete,
prigrli dar spasenja,
što ti mali Božić da!
Tu u tihoj, skromnoj štali,
i Kraljevi su na pod pali,
koljena su prignuli,
darove podignuli.
Tako i ti učini,
na koljena sad se spusti,
Ljubav si u srce pusti,
osjetit ćeš, tu je Raj,
hvalu svome Kralju daj!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.