Senka Skorić | Žuti kišobran

 

Već treći dan pada kiša i puše jako jugo. Kad sam u petak otišla s posla, vjetar mi je otpuhnuo kišobran. Potrčala sam za njim, ali više nije bio za upotrebu. Vjetar mu je polomio žice.

Ušla sam u malu trgovinu u kojoj prodaju kišobrane. Izabrala sam žuti. Zamišljala sam kako ću usprkos kiši nad glavom imati sunce. S novim kišobranom krenula sam prema trgovini cvijećem kupiti buket. U nedjelju su Svi sveti, nosim baki i djedu cvijeće na groblje. Moja baka je jako voljela cvijeće. Dvorište bakine kuće bilo je puno raznobojnih karanfila.  A tek kako su mirisaliii!

Subota ujutro -  opet kiša. Cijeli dan se vučem po kući - dnevni, soba, kuhinja... Pogledam na sat, 16,10 i odlučim: idem danas na otok.

- Di ćeš ti, šta ne vidiš da je kiša – Frane će.

- Iden danas doli. Šta ima veze da je kiša. Iman novi žuti kišobran – kažem.

Skupim na brzinu torbu, cvijeće i kišobran pa krenem da ne zakasnim na brod.

Usput u nekoj pekarnici kupim topli sendvič.

U brodu nas nema puno. Ta tko bi plovio po ovom jugu i kiši? Sjela sam do prozora i gledala podivljalo more. Za mene nema boljeg filma do gledanja mora. Kad je mirno i kad se ljeska na suncu, zovem to ljubavni film. Gledam kako sunce ljubi more. Ovaj put promatrala sam akcijski film. Sat i četrdeset minuta trajao je moj film u kojem sam promatrala more koje me zove i odbija, koje me plaši i tješi. Nekoliko puta sam naslanjala ruku na prozorsko staklo da me more uzme za ruku i da skupa plešemo na vjetru.

I tako smo zajedno, more i ja u rumbi, sambi i tangu, doplesali za otočku rivu.

Iziđem iz broda pa se polako uputim starim putem u Selo. Kiša se slijeva niz pukotine betonskog puta i nosi usahle borove iglice. 

Kod stare murve susrela sam rodicu.

- Mala moja, ča si ti došla po ovoj kiši? – kaže rodica Mlada.

Ma ča ima veze da je kiša. Ča ne vidiš da iman sunce povr¨ glave – odgovorim i namignem brončanom Jerku Šižgoriću koji me gleda s kamenog postolja.

Evo me doma. Vadim iz torbe ključeve i otvaram stara vrata dvora. Popnem se kamenim stepenicama na slar. Stresem žuti kišobran od kapljica kiše i odložim ga pred vrata zajedno s buketom cvijeća.

Tiho otključam vrata kuhinje kao da ću nekog probuditi. Ne znam jesam li čula svoj glas ili sam u mislima izgovorila:

- Dobra večer, kućo moja!

U kući sve na svom mjestu: stol, dvije stolice, stara kredenca i peć. U sobi ormar, krevet, pod krevetom vrčina, a pored kreveta noćni ormarić. Na ormariću djedov pribor za brijanje: britva, sapun i malo ogledalce  Polako šetam po kući, rukom prelazim po stvarima kao po tipkama klavira i čini mi se da slušam malu noćnu muziku. Na staroj vješalici, ispod drvenih skala koje vode u potkrovlje još visi djedov plavi trliš i bakin debeli crni džemper. Ćutim vlagu u kostima pa se ogrnem džemperom. U drvenoj kutiji još je nekoliko komada maslinova drva i šibice. Ubacim ih u peć i gledam kako ih vatra miluje, a kuća postaje topla, meka.

Toplina mi je zarumenila obraze, počeo me hvatati san. Uvukla sam se pod jorgan na  njihovoj postelji. Legla sam na sredinu kreveta raširila jednu i drugu ruku kao da ih grlim i utonula u san:

Po kuhinji skakuće mala djevojčica crne kose, a u kosi joj svilena mašnica. Na vrata ulazi starica u crnoj haljini bez rukava i košulji bijeloj kao snijeg. U ruci nosi vrući kruh s komina.

- Mala moja, ajde sidi za stol pa ćeš papati kruh– kaže starica

Mala se penje na stolicu i popravlja svoju haljinicu na kockice.

- Di je dida? – pita mala.

- Dojti  će dida, još malo. Ajde papaj, papaj – kaže starica.

U susjednom dvorištu čuje se meket koze. Kukuriče pijetao. Maestral nosi miris tek pečene rakije. 

Mala se igra krpenom lutkom, lagano je položi na tapet kao da će spavati, a potom je diže i vuče je po kuhinji. Kroz odškrinuta vrata mala ugleda susjedu, istrči na slar pa je doziva:

- Zdlavkaaa, kad će dojti  blod? – tepa mala.

- A ča će ti brod? – kaže Zdravka

- A dojti  će mi dida, donit će mi večelu! – opet će mala.

Dvorište ispod slara puno je karanfila. Karanfili u crvenom, plavom i smeđem potu, u teći na cvjetiće i u jednoj staroj vrčini na ručicu.

Lagano se otvaraju škripava drvena vrata i ulazi čovjek sijede kose s kapom na glavi.  Ima naočale na nosu. Obučen je u plavi trliš i plave radničke hlače. U ruci mu je potopranco.

Maloj vire oči iza slara i uzvikuje:

- Evo moga dida! Evo moje večeleeee!

Mala i dida sjede u kuhinji za stolom do prozora i večeraju iz latenog pjata na cvjetiće.

Topla večera i sit stomak uspava malu te je djed odnese u postelju.

Budim se ujutro i vidim kako je sunce kroz staru prozorsku škuru po zidu povuklo crtu.

Polako se izvlačim iz kreveta i krenem u kuhinju skuhati kavu. Kad je voda uzavrela, dodala sam kavu i stavila na plinski štednjak. Prokuhala sam je tri puta. Tako je uvijek radila moja baka objašnjavajući da je kava tako najbolje kuhana. I zaista je bila najbolja koju sam igdje pila.

Dan je bio prekrasan, sunčan. Buket cvijeća bio je posut kapljicama noćašnje kiše koje su na suncu izgledale kao biseri.

Uputila sam se prema groblju. Položila sam cvijeće na grob, a niz obraz mi se skotrljala suza.

Počivajte mi u miru dragi moji – tiho kažem i laganim korakom krenem prema obali.

Sendvič koji mi je još bio u torbi dala sam žutoj maci koju sam susrela putem do broda.

Ploveći prema gradu, sjetih se da mi je pored vrata djedove kuće ostao žuti kišobran. Čekat će me dok drugi put dođem.

_____________________________________________________

Dvor - dvorište Slar – balkon Potopranco – posuda za jelo Vrčina – noćna posuda Pijat – tanjur Teća - zdjela