Kolumne

četvrtak, 19. studenoga 2020.

Patnje mladog autora

 

Kako je Ana otvorila slastičarnicu

Piše: Jelena Hrvoj

Prije nekoliko sam godina upoznala jednu hvale vrijednu osobu koja je zaslužila da se o njoj piše. Naime, ta je osoba po zanimanju bila slastičarka. Za svrhu ove kolumne nazvat ću ju Ana, a na vama je da na tren pomislite zove li se zaista tako ili ne. 

Ana je provela godine učeći. O novim receptima, o začinima, o svemu. Iskoristila je hrpu vremena i namirnica vježbajući kako bi izbrusila zanat. Nakon što je prošlo nekoliko godina u kojima je Ana pekla i pekla, napokon je skupila dovoljno hrabrosti kako bi pokrenula nešto svoje. U ovoj labilnoj ekonomskoj situaciji, svi možemo shvatiti da je Ana uistinu trebala mnogo hrabrosti pokrenuti svoj posao. I vjerovali ili ne, tu tek kreće dio u kojem joj se divim. Naša je Ana zasukala rukave, sakupila potrebnu papirologiju i na svojem zemljištu krenula podizati malen objekt. Ne zezam se, Ana je zasukala rukave i ciglu po ciglu, miješalicu betona po miješalicu betona krenula graditi slastičarnicu. Naravno, neke stvari nije mogla odraditi sama pa je platila majstore. Sve iz svog džepa i uz jako malo potpore. 

A tad je došao dan kad je Ana napokon stala ispred svoje slastičarne. Bila je baš onakva kakvu je sanjala. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je stala ispred ulaza i promatrala natpis iznad vrata. U ovoj šugavoj ekonomiji, Ana je stala ispred fizičkog pokazatelja onoga što je godinama brusila. Kad su stigle prve mušterije, bila je sretna, ali nervozna. Ipak, po prvi je puta sa širom masom podijelila svoje rukotvorine. 

Nekoliko dana nakon otvaranja na vratima joj se pojavila jedna osoba. Zamolila ju je za komad torte jer je jako voljela slatko, ali nije imala novca. Naravno, Ana joj je odrezala komad torte i dala joj. Nekoliko dana kasnije pojavilo se još nekoliko ljudi. Svi su voljeli slatko, ali vremena su teška i nisu si mogli priuštiti Anine kolače. Tada je Ana odlučila kako će i njima dati dio onoga što peče, iako ju je to financijski vraćalo na nulu. Nakon određenog vremena, polako su se počelo pojavljivati ljudi koji su zahtijevali da im se ustupi njezina famozna hrana, iz čistog razloga jer po njima, oni zaslužuju kušati njezine proizvode. Kad im je objasnila da je ona maleni poduzetnik, a ne tvornica, i da si ne može priuštiti poklanjati svoje slastice, ljudi su odlučili upirati prstom u nju i govoriti joj da je bešćutna. Možete li to vjerovati? 

Ali čekaj, mislim da sam nešto pobrkala. Ipak mi se čini da je u pitanju bio Marko koji je otvorio svoj salon za popravak automobila. Da, da. Tako je! I onda su ljudi dolazili kod mehaničara Marka i ljutili se na njega ako im nije automobile popravljao besplatno, smatrajući da oni to zaslužuju. 

Ne! K vragu. Bila je to Tanja koja je pokrenula frizerski salon i svu su joj pred vratima vrištali da žele besplatne frizure jer zaslužuju okolo hodati frizirani. 

Ili? Hmm…možda je to ipak bio neki autor knjige. Možda. Neki koji je proveo godine i godine bruseći svoj zanat. Onaj koji je platio majstore da srede njegovu oazu znanja satkanu na papir. I u ovoj šugavoj ekonomiji te godine svog truda ponudio ljudima kao krajnji proizvod. Da. Moglo bi biti i to. 

Mislim da ste do sada shvatili kako ova Ana nije stvarna. Možda i je, ali ju  ja ne poznajem. Ustvari, Ana je svaki naš autor koji je u svijet pustio knjigu. Nedavno sam naišla na objavu jednog autora kojeg se napalo virtualnim kamenjem jer je iznio stav o tome kako si svi autori ne mogu priuštiti dijeliti knjige na sve strane. Posramila sam se. Jako. I ne zbog autora, već zbog čitatelja koji su bacali to virtualno kamenje. To govori o njihovom poštovanju prema onome tko stvara knjige koje toliko vole. 

Dragi ljudi, mi smo jedna jako, jako malena zemlja u kojoj se jako malo čita. Kao autori shvaćamo da si svatko ne može priuštiti knjigu, ali iste te knjige dajemo u knjižnice gdje su dostupne svima, bez obzira koliko imali u novčaniku. Zašto je toliko neophodno imati knjigu na polici? 

„Knjiga nije hrana, ona je poslastica.“ Sigurna sam da ste barem jednom pročitali tu razvikanu uzrečicu. I da, knjiga je uistinu poslastica. Komad torte za živce i misli. ali iza te knjige stoji netko tko je uložio jako puno vremena i truda. Često i novca. I nikad nije problem pokloniti knjigu nekome tko uistinu nema, ali vjerujte mi, i mi imamo jako malo. Često ništa. Mi nismo svjetski pisci koji tiskaju naklade u milijunskim primjercima. Nismo tvornica čokolade. Oni koji imaju poštovanja i razumijevanja, ovaj će tekst shvatiti s dozom soli u glavi. Za ostale, tu je virtualno kamenje. 

A ja kao autor želim progovoriti u ime svih kolega. Na autoru je želi li ustupiti svoj proizvod besplatno ili će ipak pokriti troškove. Nismo svi u istoj situaciji. Molim vas, ne osuđujte jer ni vama se ne bi svidjelo da vam netko pokuca na vrata i zahtijeva vaš trud i znanje samo zato što se njemu/njoj tako prohtije.

2 komentara :

Unknown kaže...

Svama rijec na mjestu, a usporedbe su jako dobre.....

meskalito kaže...

Bravo! Sve je jasno.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.