Oliver Mišić | Misleni putnik

 

Ja samo sam stih,

koji želi da ga pjevaš,

Samo sjena koja te prati čežnjama,

Samo oblačić koji ti zaklanja sunce,

Da te ne opeče žarkošću svojom,

Samo sam kabanica da ne okisneš...

Ja sve sam to i sa tim svim mislima ti hitam,

S tobom se privijam pod jednu bit.

Ja sam samo misleni putnik s vjetrom,

koji ti miluje kose,

Samo trunčica s grane pala,

Koja se nastanila na tvojoj nježnoj koži,

Ja sam pijesak na tvojim stopalcima...

A ti si moje divljenje...

Ti si zraka svjetla plavoga,

Ti si toplina koja se oko srca obavija....

Dolaziš mi s vjetrom...

Zrake sunca donose toplinu tvoga daha...

A plavo nebo pogled očiju tvojih...

I stapa se misao moja sada i dolazim ti,

Na mjesečevoj zraci mislima na nju vezan,

Na te s njome padam na tebe nježno,

Mazeći te dok spavaš...

Odsjajem te krasim i počivam,

Na prsima tvojim u odsjaju mjeseca,

Ja mislima sam tamo s njima sjedinjen,

Tebe mazeći odsjajem s kojim misli 

moje k tebi doputovaše...

Tamo misao se zakačila i sa zrakom

mjeseca na te stala i ne želi od tebe nigdje dalje...

Ja sam osvježenje nogama tvojim,

Kad kroz potok koračaš,

Misli moje u potoku s vodom te svježe,

S njima stopljen u vodi ja sam jedno,

Jer ti si tamo da te s vodom potoka svježim.

A ti si sa povjetarcom na podiju polja ravnih...

I plešemo ne znajući za kilometre...

Ne znajući za predrasude i tračeve,

Plešemo stopljeni u ljubav i divljenje

koje nema kraja...

Mislima se hvatamo za zrake mjesečeve,

I stopljeni u njih srećemo se...

I dok snivam ja i dok snivaš ti,

Susret zrakama mjesečevim ispleten naš,

Sastajemo se gdje vremena i predrasuda nema,

Gdje smo samo ti i ja...