Nada Vukašinović | Hoću li ti stići reći

  

Dijete, ne znam hoću li ti stići reći,

da nikada nisam odustala od tebe,

da i daljine mogu biti blizine,

i daleko od očiju, može biti blizu srca

kad bih od tebe odustala

moj svijet bi bio pukotina,

mračna i hladna,

tlo bi se treslo i nebo bi me slomilo

prestala bih disati i srce bi mi stalo

hoću li imati vremena,

i hoću li ti stići reći,

jer vrijeme je okrutno,

i nikoga ne čeka,

ne možeš ga kupiti,

ne možeš ga prodati, 

samo uzima i odnosi, 

i ne vraća dugove,

na dobitku si kad ga poklanjaš

i gubiš s jednim "kasnije",

a to "kasnije" nikada neće biti naše,

jer kasnije djeca odrastu,

i kasnije ljudi ostare,

kasnije padne mrak,

kasnije dođe oblak i padne kiša

a tko može zaustaviti kišu!?

hoću li ti znati reći,

jer ne govorimo istim jezikom,

i riječi pogoršaju stvar,

lete poput perja i

teško ih je pokupiti,

kako da ti kažem,

da u moju sobu ulazi mrak,

i srce je već zarobljeno u tišini,

al zakuca jače kad ti se nasmiješ,

i uspravim se poput stabla,

i rastem kad ti rasteš

ne znam hoću li ti stići reći,

hoću li pronaći dobru riječ,

jer riječi su uvijek s repovima,

i često se uguraju grube,

zato, ti nikada ne propusti trenutak,

ne propusti priliku 

za još jedan dobar dan,

jer malo je dobrih dana u životu,

i ne ovise samo o nama

ja ne znam tvoje igre,

i ne pratim tvoj korak

ne znam hoću li stići prije oluje,

hoću li ti stići reći,

da je iza najcrnjeg oblaka sunce,

da i najmirisnija ruža ima trnje,

da i najljepše riječi imaju oštricu,

da malo zaboli, al prođe i zaboraviš,

a da je svijet sve to i još puno više,

i mirisna livada i trnje

i da nikada ne odustajemo od njega