Ivan Katić | Mate Pokora

  

Umro je Mate. Mate Pokora.

Vijest se brzo proširila gradom. Svi su znali Matu, našu legendu. Nije bio od onih redikula, niti je bio galamdžija. Bio je na neki način duša grada, tih, pristojan, samozatajan. Uredan, obrijan, podšišan. Ni nalik egzemplarima koje ima svako mjesto, i veliko i malo, a opet tako prisutan u našim životima. Nije bio iz grada niti je tu stanovao, a bio je tu skoro svakodnevno.

 

Kad bi počela sezona kupanja, po plažama je prodavao kuhani kukuruz. Prvi kukuruz koji se pojavio bio je njegov, a sezona kukuruza još nije bila ni počela. Bijeli, prenosivi frižider koji više nije hladio, a držao je toplinu tako da je kukuruz uvijek bio topao, na kolicima za plin, s grbom Hajduka na njemu. Najprije je to bila zvijezda, a poslije promjena Mate je preko nje stavio šahovnicu, nešto manju pa su se vrhovi zvijezde nazirali. Mati to nije smetalo. Poslije je nasred rive nudio pečeni kukuruz. Kad je prošlo vrijeme kukuruza, Mate je pekao marune, najveće i najslađe, a preko zime do ranog proljeća imao je mali štand na pazaru sa svojim suhim smokvama i maslinovim uljem. Bilo je raznih smokava, i domaćih i uvoznih, ali njegove su bile vrhunske. Žene su najradije od Mate kupovale ulje jer je bilo pravo, nepatvoreno, a i nešto malo jeftinije nego kod ostalih prodavača.

 

Možda sam ga najbolje poznavao jer je svoj renault 4 prvi put parkirao kod mog kafića, ustvari očevog jer kad se pojavio moj otac je još bio živ, obojica na početku četrdesetih.

 

- Gazda, mogu li tu parkirati, platit ću ako treba?

 

- Što ćeš plaćati, ima mjesta koliko hoćeš.

 

I prije nego krene kući svrati u kafić i popije pivo, uvijek jedno, karlovačko, zidarušu.  

Otac mi je poslije pričao da se zove Mate, da je tu, iza brda, i da se odlučio za naš kafić zbog imena "Kod Mate", to mu je bilo nekako drago. Njih dvojica nisu puno pričali, k'o da su bili braća. Obično su to bili brojevi 67, 99, 78, 104... Kasnije kad sam s Matom "pričao" shvatio sam da je to broj prodanih kukuruza za taj dan. Nije bio škrt, pogotovo ako bi netko izgledao loše, zapušteno. Počastio bi ga bez riječi, samo migom obrva.

 

Posljednjih deset, petnaest godina nije ništa radio, stigle su ga godine, ali je nastavio dolaziti u kafić. Prije toga bi, po navici, prošetao pazarom da se javi ljudima. Bio je i razgovorljiviji utoliko što je govorio da sad ima vremena i pričao je najradije o unucima.

 

- Mojih šest princeza i jedan reponja, Mate k'o i ja, nek' su mi živi i zdravi!

 

Kad je bio u svečanom odijelu znalo se da mu kćeri, tri moja života, imaju rođendan i da ih ćaća vodi na ručak.

 

O sebi nikad nije pričao.

 

Jednom zgodom došao je s najmlađim zetom koji je blizu nas imao odvjetnički ured pa je i ovaj nekako po navici nastavio dolaziti s prijateljima. Tako je i sutradan poslije sahrane navratio na redovnu jutarnju kavicu. Stisnuli smo se na kraj šanka.

 

- Vito, popit ćemo po jednu ljutu za Matu. Ode, a mogao je još koju godinicu.

 

- Je, a bio je pravi otac i čovjek.

 

- Vito, znam ga cijeli život, a ništa o njemu ne znam.

 

- E, čudna je to priča. Za njega je život ispisao roman. Tragedija u mladosti pa teška, žilava borba. Nikad se nije predavao. Ne znaš ti, Krešo, da se njemu žena objesila dan prije nego se skinuo s broda i došao kući. Kažu zbog post porođajnog stresa. Poslije su joj od tuge umrli roditelji, a i Mate je rano ostao sam. Oboje su bili jedinci iz bogatih familija. Ona je bila najljepša u mjestu i Mate ju je dugo osvajao. Morao je ostaviti posao na brodu i posvetio se obrađivanju imanja. Imao je nekoliko sezonaca, kćeri su mu bile krasne i sve su završile medicinu. A znaš kako je dobio nadimak? Sebe je krivio za smrt žene, a curama je tepao da su njegov život i njegova pokora. Još nešto ću ti reći u povjerenju da vidiš kakav je bio čovjek.

Kad sam prosio ruku najmlađe kćeri, odmah je pristao jer je to bilo za ljubav njegove mezimice, ali je tražio da odemo u konobu da to zalijemo. Moja Sanja se slatko nasmijala, poslije sam shvatio zašto. Sjeli smo za stol i on je izvadio bocu viskija i odnekud pištolj, cezejac, rekavši:

- Nikad je nemoj maltretirati. Ako ne možete skupa, svatko svojim putem. Zete, neka je sa srećom!

 

- Misliš da bi ga upotrijebio?

 

- Sigurno. Živio je samo za svoje kćeri. Njegov život stao je kad je izgubio ženu.

 

Popismo i Vito ode svojim poslom.

 

Kad god čujem ili pročitam o maltretiranju žena i djece, sjetim se Matine zdravice.