nedjelja, 11. listopada 2020.

Tomislav Dretar | Hrvatski rap



Veliki dio života prolazi u isprekidanim
rečenicama;
Najčešće ispreturanim i nepoveznim
smislom;
Kao na primjer: Rat koji sam namjeravao
dobiti;
Dobijen je uz ogromne žrtve naroda,
vođa se:
Posjeo sučelice meni i započeo svoj diskurs
domovinski;
Diskurs o ljepotama naše domovine
njegove;
Uloge su značajno podstakle elan
naroda:
Koji po običaju treba imati vođu, ali
treba:
I slobodu koja ne treba biti negdje
drugdje;
Koja nema vonj, okus, boju, dob,
domovinu:
Ali vođa nema sluha, njuha, uha, a po
uzrastu;
Jest Otac Domovine naš drugi
otac;
Poslije onog s nebesa
poslanog:
Ali kad i otkud
izvori:
Izbiše na dnu plavih jutara i
jauču:
Kao rečenice koje skladam i dobro se
drže:
Što li ih drži na okupu kad su
već nepovezane;
Uzrasle do obližnjih arboretuma, strnjišta
stratišta:
Naknadnih riječi, silaba, onirizma na
vrhuncu:
Sladostrasti samoglasnika koji se spotiču o
navlastitost:
Sna i jave hrabrog vođe iza iskeženog
zrcala:
Ali, gdje je tu Hrvatska moja Domovina
Ul. Frankopanska bb Nova Gradiška - Cernik
U gradu koji nikad ne uspijeva zapasti
zapada:
U duboke jamske braće dane i
noći:
Goli i mrtvi mi ih živi pjevamo pjevaju
bataljuni;
Moj dragi tata Vlado u Bleiburgu ili negdje iza plota k'o kuca upucan;
I ja u Bruxellesu, moje kćeri po Europi pjevamo u zboru:
Puca, eno puca, zapjevajmo eno sviće zora puca, puca bit će dana;
Jednog dana oj Hrvatsko naša plodna i ravna sva u ranama;
Već odavna u pjesmama k'o narod silna, ko sunce visoka;
I zamračena da ima tu jedan slap i jedna kap što muči u njem:
S'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati;
Ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati i smisao:
I smisao isprekidan mucanjem, štucanjem, jaukanjem, kričanjem;
Rutav, ranjav, gnojav, okovan, prikovan, privezan, zauzdan;
Ali i smisao i ritam i voda i zrak i muk i jauk i taj kleti puk;
I nauk' ta Hrvatska je rana i raka Europe
A našli
su atomski otpad negdje između Ardena;
I Bresta
kišilo je tada i rekli su da Francuska jest
smetljište Europe i našli su jame pune okoštalih
Hrvata;
Od Bleiburga do Kiseljaka do Macedonije od Valpova tekla voda;
Karašica i Una i Vrbas i Drina i Sutjeska da spere trag do;
Jama u kojima leži cca 300 000 Hrvata bez dokaza o osim;
Nešto malo lanaca i zaboravljene kostonosne golotinje podrijetla;
Potonuća, a da nitko nije rekao Hrvatska je jama
Europe;
Ta Hrvatska s nožem antemuralis christiniansis u
trbuhu;
Ta Hrvatska ne znaš da li moli ili se povija od
boli;
Od udarca u trbuh i u leđa od ulcerusa te povijesti slomljene;
Kosti i od Vuka Frankopana ne kleči Hrvat do li pred Bogom;
Ni u Augsburgu, ni u Freiburgu, ni u Bleiburgu, ni u Villefranche-de-Rouergue;
Na satu anatomije rasijecane utrobe od kućnog praga do Den Haga
Bez anestezije prosto omamljena obećanjem vječnog sna;
Do besvijesti sve tamo do u Budimu i u
Pešti;
Siget, Mohač, Bišće, Klis, Jajce, Vrcar Vakuf, Vukovar;
Kirurški šav, rodnica i znojnica okamenjen pod svim tim;
Gospama od Zdravlja, od Škrpjela, od nejela i nebila i od;
Čelika sijevanja i zdjele salate jede Šljivančan, pjeva ćosavi;
četnički vojvoda Šešelj naučno dokazan ne-sin Hrvata od Vukovara
Do Iloka i jauka Arhipelag europskih bruka, arhipelazi općeg muka, ta hrvatska muka;
U svim tim Amerikama, Australijama, Azijama, Afrikama;
Europa naša postojbina od Punta Arenas do nema više nigdje nas;
Do Drine i dalje, i dalje do nove rane zasijane svjetlom;
Podšivene ranama, tuđinama, odorama, snovima o mirnom snu;
Kad Cavalerie Cravate izjaši tri stoljeća liju crvenu krvcu;
Ispod vrata ta kravata od znoja i od zlata bezvrata kuća;
Ova bez vrata, ona kuća bez prozora ta moja gola Hrvatska;
Pod suncem šutnji u mučnini u nigdini u baštini u blizini;
Boga u Hrvata stub vatre od neba do na ovamo rana jedna;
Nezakrpana nezašivena rana-krpa od kaskada svitanja večerima;
I svitanjima na svim tim Unama, Krkama, Neretvama, Dunavima;
večerima nad školjima u kavalkadama vrijesa, pavotine;
Paprati, turčinka, runolista, žutikovine, paljetaka,
blista;
Na katarkama krvotok crvotočina svitanja koje eno uranja;
U oči, u bujice hrvatskih vokala, očiju užagrenih u žitu;
Izniklih nakon dugotrajnih suša po poljima
lješevi;
Jame u očima ruke pružene prema moru da dohvate lađe;
Na obzoru gdje se suše krpe gospe Europe, ah! ti Hrvati:
Sinkope, i rupe ih pune, i krpe škrofulozne kože na vjetru;
Zaborava, na tom valu povodnja, volja je li to Europo, Gospodnja;
Da spomen na Hrvata šest stoljeća jama devant les portes;
de Sixtine, de Versailles, d'Anvers, de Vienne, de Venise;
Bude opomena onom tko se usudi ne zaboraviti i
progovoriti:
Nema više za nas mjesta u jamama i u zaboravima.

__________________________________________________________________________________


Poezija nastala 1985.-2001., a objavljena 2001. u Bruxellesu u Hrvatskom slovu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.