ponedjeljak, 19. listopada 2020.

Matija Brcković | Kult Miladina Šobića

 


Tijekom života znatiželja nas odvede u različitim smjerovima. Ponekad oni za nas budu pogrešni, a ponekad sasvim slučajno među njihovim stranputicama upoznamo one željene vrijednosti koje nam se čine kao da su stvorene zbog nas. Kao da smo upravo mi imali zadatak da ih otkrijemo. Tako sam i sam lutajući glazbenim prvacima tražio sebe i mjesta koja sviraju moje note. Naposljetku sam uspio. Pronašao sam ih u glazbi Miladina Šobića.

Možda i priča ne bi bila toliko zanimljiva da nije riječ o jednom od najtalentiranijih, ali i najnepoznatijih kantautora s ovih prostora.  Životnu je sreću krenuo tražiti nedaleko od rodnoga Nikšića. U Dubrovniku koji je obilježio njegove studentske dane, a samim time i poznati opus koji je stvorio. Ipak, tek selidbom u Sarajevo konkretizira svoje stvaralaštvo tako što izdaje dva albuma, „Ožiljak „1981. i „Umjesto gluposti“ 1982. godine. 

U vrijeme svojih najvećih ostvarenja Šobić je doživio veliku obiteljsku tragediju. Njegova sestra Šeherezada preminula je nakon teške bolesti. Shrvan gubitkom povukao se s glazbene scene iako se tek ono najbolje od njega trebalo očekivati. Tijekom godina brojni su ga obožavatelji prozvali „crnogorskim Dylanom“ dok nekolicina njih njegova djela smatra životnom, a posebice mladenačkom lektirom. Prije sestrine smrti snimio je i treći album „ Barutana ljubavi“ koji nažalost nikada nije objavljen. To je sve što danas znamo o Miladinu Šobiću.

Prošlo je više od trideset godina otkako je napustio glazbenu pozornicu. Mnogi su govorili da se povukao na planinu i da tamo svira samo sebi znane note, neki su ga čak proglasili mrtvim iako to na svu sreću nije istina jer je viđen u rodnom gradu. U ovih dvadesetak redaka stalo je sve što se zna o nestalom crnogorskom asketu koji je utjecao na brojne živote. Vjerojatno i nesvjestan svoje ljudske pa tek onda glazbene veličine. Prije nekoliko godina doživio je moždani udar, ali se uspješno oporavio. Informacije o njemu rijetke su, a svako novo saznanje njegovom je obožavatelju poput vrijedne albumske sličice koja mu je nedostajala.

Unatoč sjajnoj glazbi kojom nas je zadužio, čini se da njegov kult biva još veći. U vremenu kada se svaka vrijednost nastoji oskvrnuti i kada se rijetko tko može pohvaliti pozitivnim komentarima, ovaj nekadašnji dubrovački student i zanesenjak nema premca. Na društvenim se mrežama njegove pjesme svetkuju poput molitve, a povratak iznova zaziva. Čitanje komentara ispod njegovih interpretacija tekstova djeluje ljekovito i okrepljujuće. I njegovi su se obožavatelji, iako se uglavnom ne poznaju, povezali nekom nevidljivom, ali toplom sponom.

Na inicijativu njegovih prijatelja i obožavatelja pokrenuta je inicijativa da se Šobiću dodijeli „Trinaestojulska nagrada“, najveće državno priznanje Crne Gore. To se i dogodilo 2016. godine kada je Šobić uz istaknute crnogorske intelektualce istu i primio. Prije toga nije ga se moglo vidjeti. Tek bi se poneki srećkovići likovali kako su ga slučajno prepoznali i fotografirali dok je šetao nikšićkim ulicama. Ali odazvao se. Već pomalo ostario, skroman i suznih očiju, zahvaljivao je na gromoglasnom pljesku i nagradi koja mu je već odavno trebala biti uručena.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.