petak, 16. listopada 2020.

Kitana Žižić | Šalica kave i posesivnost

 

Konac rujna. Jesen je stigla ne samo kalendarski. Zapljuštale teške jesenske kiše, poplavile brojne dalmatinske rive. Kad se priroda zaigra strasno i/ili silovito bijesno, ljudima preostaje samo poštivati njenu snagu i kloniti se mogućih pogibelji.

Već sam treću godinu u mirovini te ne žurim s ustajanjem. Šalica čarobnog napitka i „duševnog mira“ je na kantunalu. Ispijam je dugo i polako da dvostruko uživam. Knjiga je pri ruci kao nezaobilazni gušt. Najljepši početak dana koji mogu zamisliti.

Pri slijedećem prepuštanju „duševnom miru“, pade mi na um Ina. Zašto me uporno pokušavala odvratiti od pijenja kave, kad mi je to jedini istinski užitak od široke lepeze hladnih i toplih, žestokih i blagih napitaka. Kava je ritual i ugodno društvo onome tko je istinski voli.

Te, nije ti zdrava, kao da sam neobuzdani kavoljubac, te nadomješta ti nešto što ti duboko u nutrini nedostaje, a da ne osvještavaš to. „Budi na suho“ pa ćeš lakše pronaći što trebaš. Duša će ti sama ukazati put. 

Dok sam još radila, ako se aparat za kavu pokvario, dan mi stvarno ne bi dobro započeo. Angažirala bih nekoga da brzo riješi taj problem. Ili bi je tajnica skuhala ali ne tako dobru kao moj muž.

Ustajem i pridružujem se najboljem kuharu kave u dnevnoj sobi. Pogled mu je malo zatamnjen, nešto prešućuje.

„Nisam ti prije htio reći dok ne završiš s kavom. Umrla je Ina. Znaš li od čega je bolovala?“

„Kako ću znati kad je pet godina nisam ni vidjela ni čula. Zar si zaboravio? Uvijek si govorio kako je ona dobra i inteligentna, ali kad god bih predložila da je pozovemo kod nas, bilo bi, nemoj, molim te, znaš da je naporna. A ti si njoj bio drag. Zvala te Brko, moj Brko.“

Gledala sam praznim očima osmrtnicu i njenu sliku na kojoj je baš bila lijepa. Ne znam što joj se desilo, slutila jesam, a nisam imala koga pitati. Kako je živjela sama, savjest me zapekla kao plamteći oganj. Da sam barem znala. A zašto nisam?

Jer sam je se odrekla u trenutku kad me njena posesivnost počela gušiti. Imam mnogo vjernih prijateljica, stekla sam i nove, što me čudilo, jer sam uvijek mislila da u nekim godinama više neću moći sklapati dobra prijateljstva. Poznanstva da, ali to je nešto drugo.

Inu sam upoznala kad smo obje radile u Ino odjelu splitske tvrtke. Bila je starija od mene, ali smo se brzo zbližile. Došla je iz Sarajeva sa suprugom, koji nije bio sretan kad se zaposlila. Fakultetski obrazovana, znatiželjna i puna elana, u Splitu se zauzela za svoje pravo rada. Prevodila je na ruski materijale iz njoj nepoznate tehničke struke. Borbenost je štitila od muških zločestih misli da će kod nje nešto ušićariti, s obzirom na njenog puno starijeg  supruga. 

Kad sam ja promijenila firmu, rijetko smo se viđale a onda je naišlo teško razdoblje za nas obje. Moja mama se borila za život i izgubila, a njen nećak je pobjegao s psihijatrijskog odjela noću. Danima su ga tražili, ona je odlazila gdje god su ljudi spominjali nečije uspjehe u traganju za nestalim osobama. Za misli joj se zakačio njegov san o jedrilici, kako punim jedrima jaše po valovima. Taj ponavljajući san ispričao joj je, dok je stanovao kod nje na početku studiranja u Splitu. 

Našli su ga na Trsteniku. Utopio se u blizini bolnice. Bolni gubitak se miješao s osjećajem krivnje da nije prepoznala dubinu njegove povrede i izgubljenosti. Da li je to uopće mogla biti u stanju? Ona je mislila da je trebala. Zaboravljala je kako je proživljavala paralelnu dramu uz muža, koji je postao teško dementan i zagorčavao joj svaku njenu odsutnost, nesvjestan što je proživljava. Osigurala mu je potrebnu skrb i trudila se biti nježna prema njemu za ono, nažalost, prekratko vrijeme kada je bila sretna s njim. Ništa nije pomoglo. 

Kako za jednom nesrećom trče druge, kao da se utrkuju koja će te jače poraziti, osvanule su i dvije pastorke iz prvog braka njenog supruga. Praktički ga kidnapirale i odvele u Beograd, dok je bila na poslu. Ubrzo je umro. Nisu joj dopustile ni da se oprosti s mužem. Ukradena joj je i posljednja utjeha da bude uz njega kad zauvijek odlazi.

Pretpostavljam da im je sve to trebalo poslužiti kao dokazni materijal u tužbi protiv nje, ne bi li se dočepale njegove imovine. Ranije ga nikad nisu ni posjećivale, čak niti zvale.

S jedne strane nesretni nećak, koji nije mogao pobijediti demone u sebi. Možda mu je ulazak u more i malu jedrilicu obasjao pun mjesec te noći kad je utekao kroz balkonska vrata bolnice Firule. Jedrilica ga je čekala kao strpljiva ljubavnica da zajedno otplove u njegov zamišljeni, ali pristupačan svijet. 

Odsutan muž koji je živio još samo desetak dana, nije napuštao njene misli. Kad bi i sklopila kapke noću, oči su joj i dalje bile otvorene, zagledane u tamu.

I u prošlost. Uzela je bolovanje te nitko s posla nije bio upoznat s njenom situacijom. Osim mene. Tada mi je pričala kako su se upoznali. 

Dok je radila u Tuzli, prijatelj s fakulteta pozvao je na večeru dogovorenu s direktorom neke banke u Sarajevu. Bit će zabavnije, a možda ona dobije i bolji posao u Sarajevu. I još nešto. Po stoti put je bio spreman zbog nje odmah napustiti svoju ženu, ako će se ona udati za njega.

Večer je bila ugodna kao i druženje, a kako i ne bi kad su boce skupog vina brže bile prazne odnošene sa stola nego donošene. Negdje pred kraj večere, obojica već nacvrckani, direktor je rekao mladom poznaniku: „Ova fina dama bit će moja supruga!“

-Pijana posla-, mislila je Ina, jer ona nije pila. Ali u mrežu je ulovljena, iako posve trijezna. Veoma joj je imponirao svojom galantnošću i humorom. Nekako se nije nalazila na istim valnim dužinama s vršnjacima. Kao da ih je „ubijala u pojam“ i uzaludnim činila sav njihov trud.    

Noć pred vjenčanjem sanjala je kako ulazi u velebni dvorac, a teška gvozdena vrata su se zalupila za njom. Našla se sama u slabo osvjetljenom predsoblju. Zabrinula se da li je itko čeka. 

San joj je htio nešto poručiti, ali ga je brzo zaboravila.

Sjetila ga se tek poslije smrti muža kad su joj pastorke nastavile zagorčavati život.

Suprugove kćeri su nakon godina žvakanja i prežvakavanja sudskog postupka, parnicu izgubile. Ina je otišla u mirovinu i zaokupila pažnju svime što joj može pomoći da se kreativno izrazi i dostigne ravnotežu u životu, koja joj je dotad izmicala.

Počele smo se intenzivnije družiti, ali nikada dovoljno intenzivno po njenim mjerilima, premda je imala i druge prijatelje oba spola. 

Kad smo se nalazile, uglavnom sam slušala. Volim pametne ljude, a ona je to bila i zanimljivo je pripovijedala, premda mi neki njeni pogledi nisu bili razumljivi. Trudila sam se da je shvatim, jer tko meni garantira da ja ispravno gledam na život. Da ne griješim. Znam samo da ne mogu protiv svoje savjesti i išta raditi na silu, ma kakvi ulozi bili. Ako ću se mijenjati, to mora biti iz dubine duše moje, prepoznato kao čestito i iskreno. 

A ako ne, pogledi i iskustva drugih me svejedno obogaćuju. Upoznajem i ono što na svom putu možda ne bih srela. 

Kad se nisam dobro osjećala, nudila se da pomogne. Bezuspješno, jer naši suprotstavljeni svjetonazori bili su kočnica pri svakom njenom pokušaju. Ali pokušaji su bili iskreni, to znam. Moje mlako odbijanje nije bilo iskreno. Ona se osjećala poraženom, ja krivom.

Kad sam se borila protiv financijskih idiotarija na poslu, uvijek me pomno slušala i savjetovala kako iznositi svoje stavove, gledati sugovornika ravno u oči, prateći mimiku lica, koje je ogledalo reakcije. Njeno znanje iz psihologije tada mi je mnogo pomoglo. 

Na red su došle i moje prijateljice. Na najbolju je bila ljubomorna, a kad bih je pozvala u zajedničko društvo, osjećala sam da je ne žele na slijedećoj fešti.

Tako smo se najčešće nalazile nas dvije same i ponekad, samo ponekad sa zajedničkim prijateljem. Bili smo čudna trojka, cijenili se i simpatizirali, a međusobno svjetlosnim godinama bili udaljeni.

Sve češće je lagano dala naslutiti kako je svjesna da je kod mene „zadnja rupa na svirali“. To nije bilo istina. Imala je moju pažnju i veliku naklonost. Strpljivo sam tumačila  da imam previše obveza i da je to jedini razlog što ponekad kasni slijedeći susret. Ma znala me silno zabaviti i nasmijati.

Tog dana u kolovozu dva ljeta prije mog odlaska u mirovinu, nazvala sam da je podsjetim na već dogovoreni sastanak. Njena reakcija me katapultirala sa sjedala i ja sam spustila slušalicu. Do kraja radnog dana, bio je petak, ona je zvala. Nisam se javila.

Zvala me i kod kuće, ja ništa. Primila sam pismo u kojem se pita zar je zaista naše prijateljstvo bilo toliko krhko, da se tako lako razori. Zar ne zaslužuje da mu damo još jednu šansu?

Mozak mi je bio zagušen zvocanjem, bla, bla, bla,….., nisam imala apetita odgovoriti. 

Tu je priči bio kraj. I muž mi se čudio, i sama sam se čudila. Ma bilo mi je malo teško pri duši, a opet sam osjećala i olakšanje i mislila da je to znak ispravnosti moje odluke.  

Psihologinja Mirjana Krizmanić, koja nas je poučila mnogim životnim lekcijama, na temu o prijateljstvu rekla je da prijatelji ulaze u naš život, neki ostaju, neki novi dolaze, a neki odlaze. Sve s razlogom, jer svi smo podložni promjenama i ponekad one koje smo voljeli i razumjeli, sve više doživljavamo kao strance.

U njihovoj blizini ne osjećamo više sreću, obuzima nas nervoza ili nelagoda, dosada, ponekad ljutnja. Posebno mi je smetala Inina posesivnost. Tu sam lekciju dobro naučila iz TV serije „Saga o Forsyteima“, koju je BBC snimio povodom stote obljetnice autorova rođenja.  Vrlo upečatljiv lik Irena, izgledom je moja Ina njoj sličila, kao glazbena umjetnica i samosvjesna žena, nije podnosila tretiranje sebe od strane supruga, kao da je njegova imovina. Ostavila ga je izazvavši opću sablazan pripadnika engleskog plemstva na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće.

Eto, tako i ja Inu. Drugu prijateljicu nikad prije a nadam se i nikad poslije neću. Samo nju.

Danas znam da sam ipak pogriješila. Trebala sam barem objasniti što mi je smetalo. Nakupilo se i onda odjednom ne mogu više. Još sam mogla i to me boli.

Ovime se nisam iskupila, samo želim reći da mi je žao što je na taj način iz mog života odlepršala jedna topla, duhovita ali i naporna duša.   

Da me tu večer istog dana kad sam vidjela osmrtnicu, nije nazvao treći iz onih rijetkih tročlanih druženja, ne bih znala ni da je umrla od raka dojke.

Vjerovala je u nastavak života, želim da joj bude ljepši od ovog kojeg sam donekle poznavala.

_____________________________________________

MANJE POZNATE RIJEČI:

1. Kantunal            znači         Noćni ormarić;

2. Gušt                    znači         Užitak.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.