Sandra Pocrnić Mlakar | Branka Blažina : "Otisci potkova"

Ljubav prema selu Nina z Barbana razumjet će i Slavonac i Dalmatinac

Pogovor romana

„Ljubav se, to cili svit zna, more pojavljivat na mali milijun način…“– posudba i prilagodba slavnog stiha Jakše Fiamenga iz Nadaline, koju bi Fiamengo, sudeći po njegovu opusu, zacijelo odobrio, ovdje je zato da bismo se češće prisjetili te važne činjenice koju u svakodnevnom životu podrazumijevamo i neopravdano zanemarujemo. Volimo slatkoću grožđa, cijenimo dobro vino, uživamo u domaćoj hrani, divimo se ljepoti konja, ponosni smo na kulturna dobra, bilježimo turističke rezultate… ne misleći pritom na to kako sve to dobro oko nas ne bi ni postojalo da se netko za to dobro nije pobrinuo i uložio puno mara, truda, znanja i mašte – jednom riječju ljubavi – koju je osjećao i koju je želio ostvariti, vidjeti, doživjeti i živjeti. 

Junak romana Branka Blažine, Istrijan Ivan Nino z Barbana, duboko osjeća i želi živjeti sve svoje ljubavi – ljubav prema ženi, ljubav prema konjima, ljubav prema selu, prema zemlji, prema tradiciji, prema budućnosti, razvoju… No, Nino živi u doba urbanizacije, kada seoska idila postaje prezrena, a seosko obilje omalovaženo.

Sve što selo marljivo uzgaja slijedeći prirodne cikluse, grad ima više, bolje i brže, pa tako i gradski došljak osvaja Slavicu, djevojku s kojom je Nino dijelio ljubav prema konjima, selu i tradiciji, ali i najdublje osjećaje. Iako romantičnu ljubav nije ostvario, Nino nije odustao od ljubavi koju je osjećao. Skupio je svoju ljubav u prstenac oko kojeg se svake godine organizira trka po kojoj Barban postaje naširoko poznat i koja mu donosi novi razvoj i nove naraštaje. Tako se Ninova i Slavičina ljubav iz prstenca raskrilila po cijeloj Barbanštini, u svim svojim bojama i na mali milijun načina.

Roman Branka Blažine Otisci potkova pisan je plemenitim stilom nadahnutog pisca koji duboko proživljava osjećaje, ima vrhunsku edukaciju i veliko spisateljsko iskustvo, a uz to je iskreno vezan uz tradiciju i istarsko selo, koje opisuje bogatim rječnikom, s mnogo osjećaja za puninu života u dodiru s prirodom. 

„Nino z Barbana“ Branka Blažine je tvrdoglavi seljak uvjeren da se od poljoprivrede može pošteno i časno živjeti. Iako je svjestan da će „još mnogo vode proteći Rašom dok se seljačkom poslu vrati dostojanstvo“, smatra se odabranim braniti to dostojanstvo i dokazati da „i kao seljak može biti gospodin“. Kad prvi put čuje za prstenac, Nino uočava njegovu simboliku: „Učinila mu se ta riječ tako značajnom i posebnom, kao da se njome, poput mladića i djevojke, vežu barbanska prošlost i sadašnjost.“ Trku na prstenac prepoznaje kao događaj koji može vratiti selu sjaj i budućnost, i zalaže se za obnavljanje tog tradicionalnogkonjičkog natjecanja, kakvo se održavalo na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Nino bira selo i osjeća da je selo izabralo njega da oživi seoske vrijednosti i budućnost, a iz godine u godinu Trka na prstenac dokazuju mu da ga njegov osjećaj nije prevario:„Oslobođena bilo kakve spekulacije i neopterećena svojom misionarskom ulogom, Trka na prstenac stigla je s nepomućenih i čistih izvora, donijela sa sobom silnu energiju i počela mijenjati sliku oko sebe.“ Štoviše, izvorna energija Trke na prstenac učinila je i više od toga– donijela je Nini z Barbana iscjeljenje i zadovoljštinu za sva njegova emocionalna ulaganja i trud.

Uz oživljavanje tradicije i sela, Branko Blažina svojim je romanom donio još jednu novinu – opis osjećaja muškarca kojemu je ljubav neuzvraćena, ali pronalazi način za izražavanje i iscjeljenje sebe i svoje ljubavi. 

Nino z Barbana zbog neuzvraćenih osjećaja ne razvija mržnju niti bježi u cinizam, često utočište urbanih junaka. Njegova kreativnost, marljivost i uvjerenje da se dobro jednom mora vratiti naposljetku pobjeđuju. Emocionalne dileme i sudbinu marljivog Barbanca mogli bi stoga razumjeti i Slavonac i Dalmatinac, koji također svjedoče propadanju sela i traže način da vrate život u svoj kraj. Upornost Nina z Barbana mogla bi i njih nadahnuti da prepoznaju trajne vrijednosti i ljepotu oko sebe i pronađu način da svojim selima vrate izgubljeno dostojanstvo. Takvo prepoznavanje imao je zacijelo na umu i Branko Blažina, jer je roman posvetio svim dosadašnjim i budućim natjecateljima Trke na prstenac te svojim unucima.