nedjelja, 20. rujna 2020.

Marica Žanetić Malenica | Vrelo života





Antei

Moje dijete rađa svoje dijete,
a ja joj toplu ruku pružam,
majčinskom je ljubavlju krijepim
i dok gledam lijepo joj lice
kako se znojno u muci grči,
nad dvama životima strepim.

Stišćem srce, grizem usne znajuć'
koliko bὸli dok novi život se rađa
i što žena u to vrijeme ćuti,
do granica izdržljivosti šutke trpi
jer ljubav i sreću najveću
rođenjem svoga čeda sluti.

Još malo, još malo, zlato moje,
tiskaj, diši, tiskaj, diši, tiiiskaj....
Prvi plač i tjelešce s majkom
spaja još samo pupčana vrpca
što zauvijek vezala je njih dvije
iako sad su tijela dva i dva srca.

Sretna ljubim orošeno čelo kćeri
koja izvorištem nova života posta
ključarica bezuvjetne ljubavi
što ni s čim mjeriti se ne da
i nikad je nema previše
i nikad je nije dosta.

Moja kći u naručju svoju kći drži,
ja pogledom milujem obje,
niz lice mi klizi suza radosnica.
Novi slap iz vrela je potekao,
zlatnim perom u ljetopis moga života
krasopisom nova ispisuje se stranica.

(iz zbirke „Žena svojih godina“)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.