ponedjeljak, 28. rujna 2020.

Jelena Hrvoj | Lana Bastašić: „Uhvati zeca“


„Uhvati zeca“ roman je prvijenac mlade književnice Lane Bastašić i jedan je od prošlogodišnjih dobitnika nagrade Europske unije za književnost.

Bastašić, kao zastupnica Bosne i Hercegovine, opravdala je ovu nagradu u punom smislu te riječi.
 

Nisam bila sigurna što očekivati kad sam u ruke dobila ovaj roman. Možda tek još jednu knjigu koja sadrži sva pravila forme dobro napisanog romana. Istina, dobila sam i to, ali i mnogo više. 

Radnja romana „Uhvati zeca“ neopisivo me metaforom podsjeća na glavicu luka. Neobična je to metafora, znam, ali neosporivo prikladna. Započinjete čitanje onom ljuskom u kojoj vas Bastašić upoznaje s tek dvije protagonistice. Ogoljene prema čitatelju i naizgled ulaštene. No kako radnja odmiče, tako skidate sloj po sloj ljutine koja vam guli dušu onako paralelno kako vi gulite svijet koji je prostrt na vašem dlanu, ispisan na stranicama papira. 

Upoznajemo Lejlu ili Lelu, ovisno po potrebi i situaciji, te njezinu prijateljicu Saru koja ovdje služi kao svemoguća spisateljica. Upoznajemo ih najprije kroz ono što su postale kao formirane žene, svaka na svojem kraju Europe. Sara, ona koja je pokušala odmaknuti svoj život u neku bolju inačicu u srcu Dublina jednoga dana, nakon dugih dvanaest godina, ponovno u život prima (ili joj se sama nameće kao netko tko nikada nije otišao) svoju prijateljicu Lejlu koja je ostala u Bosni. I gotovo kao začarana, Sara skače na Lejlin prohtjev, ili zahtjev, da zajedno otputuju do Beča. I to sve zbog jednog crnokosog dječaka koji je ostavio zjapeću rupu u njihovim životima. 

Dalo bi se o ovom djelu napisati još jedan zaseban roman, ali bila bi to tek puka sjena napisanog. I upravo ću vas iz tog razloga provesti samo kroz ono ključno, ono što stoji tek na površini slojeva, a na vama je da punu raskoš ovog djela upijete sami. 

Kako i sama dolazim iz generacije koja je imala nesreću okusiti mentalitet i život poslijeratnog, mogu bez imalo grižnje savjesti napisati da je ovaj roman uhvatio sam duh balkanskog predratnog, ratnog, i poslijeratnog djetinjstva i odrastanja. Svaka stranica uhvatit će vas u klopku tog nekog minulog vremena i uz Saru i Lejlu bacati kroz sjećanja. Koliko ona dobra, toliko i ona gorka. Bastašić savršeno proziva i dočarava odnose, strahove i tu glupavu, naivnu sliku morbidnog ratnog okruženja kroz dječje oči i probleme. I to sve kroz oči djevojčica. Prije no što ćete shvatiti, uhvaćeni ste u Saru i Lejlu. Uhvaćeni u njihove trivijalne probleme; od gubitka djevičanstva koje kao da je neka nametnuta stigma, do nadmetanja, njihove različitosti, ali i sličnosti koja postaje prisutna kako odrastaju. 

Okosnica romana je već spomenuti dječak, Armin, Lejlin brat. On, kao i mnogi dječaci između 1992. i 1995. godine netragom nestaje usprkos tome što je majka njemu i Lejli promijenila imena, a svima njima prezime. Jer tako je to bilo. Prezimena i imena morala su se mijenjati tih mučnih godina, a dječaci su i dalje nestajali. I premda kroz cijeli roman Arminova prisutnost lebdi ovdje zajedno sa nama, a on postaje krajnji cilj, njegov lik ispunjava svrhu koja u čitatelju potakne onu posljednju nit boli. 

Do sad se neki od vas možda pitaju, gdje se u cijelu priču uklapa famozni zec po kojemu je ova knjiga dobila sam naslov. Njegova je krajnja svrha nešto što ni pod razno ne želim odati. Ali ona prvobitna, koja po završetku mature i gubitku onog nevinog, spaja Lejlu i Saru u obliku jednog bijelog zeca simbolizira normalnost u svakom obliku. Fizičku i metafizičku inačicu onoga što su te dvije djevojke imale od dana prividne zrelosti, pa do samoga kraja koji vam ne odajem. 

Lana Bastašić piše s neopisivom lakoćom. Pripovijeda priču kroz savršeno ulašten stil prepun emocija, gotovo opipljivih opisa i briljantno razrađenim likovima koji u vama bude osjećaj prisnosti. Besprijekorno barata svim emocijama generacije prijeloma i postiže ono što je, prema osobnom mišljenju, gotovo nemoguće postići u gustom i ljepljivom moru poslijeratnog romana. Lana Bastašić uspjela je napisati roman koji iskače iz te ustajale šablone i prikazuje ga na jedan novi, nimalo nametljiv, zamoran ili prisiljen način. Ovo je priča u kojoj vam rat neće iskakati u lice. Nema vojnika, metaka, granata, ove ili one strane. A opet, duh onoga što smo svi okusili utkan je u svako slovo. Ne riječju, već osjećajem. 

Već me dugo neki roman nije ovoliko prodrmao, a Sara i Lejla postale su dio mene do te mjere da se nadam da sam i ja, kao obični smrtni promatrač, postala dijelom njih.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.