četvrtak, 24. rujna 2020.

Božica Jelušić | Dogorijevanje, bestrag



Tu se još žari ugljen lomače bivše u noći,
Pucketa, pišti, paluca, ali snaga mu jenja.
Iz pepela se grana vratiti neće moći,
To vatra logorska nije, već oganj uništenja.

Pohlepni su jezičci svemu izbrisali svrhu:
Lovac u prašumi gustoj oblači vatrene čizme.
U nosnice ulazi pepeo, paperjast prhut,
Srce tvrdo i pusto u nemuštost proklizne.

Što li sve netko zapali u pokretu, u hipu,
Kakve sve divne trenutke u nepovrat otpravi?
Prizivam kobilu žutu*, Sokrata i Ksantipu,
No zbilja, što bijes učini, to nebo ne popravi!

Prolazim kraj kanala, u moru klonule trave,
Pa brižnim okom gledam rub vrta, snopić slame.
Neoprezni su ljudi, što vatru tako ostave.
I zašto sada misliš da na te podsjeća me?
________________________________________________

*Žuta kobila-prijevod imena Ksantipe, zle i svadljive žene


Fotografija: Internet

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.