ponedjeljak, 10. kolovoza 2020.

Darija Žilić | Pismo s Levanta


Na obali sam Halfeta, mjesta i jezera na istočnoj obali rijeke Eufrat. Jutros sam stajala na krovu potopljene kuće i gledala gola brda, i nebo iznad po kojem se vješaju žrtvenici iz davnih nalazišta i stupovi s ornamentima. Ispred mene je veliki patliđan, i namazi jutra, po krhkom mostu koji visi, mladenci hodaju, vježba pred vjenčanje. Ljubičasta haljina. Kao iz Kristova doba, na toj pustinji uz Siriju, sa cvjetovima pamuka koji se bijele u dolini, znak života ispod skrivenih utvrda, i uz masline koje nose plod praživotnog soka. I ovdje, na razmeđi svjetova, iznad potopljenog grada, vidim samo kamen koji se uvlači u moje meso, šaljem ti sliku civilizacije kad je još bila mlada. I kao trgovkinja mirodijama, i kao slijepa putnica na velikom brodu, i kao ropkinja koja se sjeća galija i prapočetka, donosim sliku tog ružinog grma, crna ruža na ovom dijelu svijeta, cvjeta. I miriše po zaboravu, i po novom životu o kojem i ti iz svog kuta palube pišeš i snatriš, ovog jutra.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.