nedjelja, 19. srpnja 2020.

Terezija Flegar | Roditeljima



Kad život odlazi ne čuje se krik
već samo muk tišine koja šuti
i  jecaj bolan iz dubine duše
onih što ostaju u srcu se sluti.

Onih koje sam voljela više nema
a bili su i "otac" i "mati"
na dam da na lik im padne sjena
u albumu sjećanja njih ću očuvati.

Dali su mi sve što mogu dati
ljubav, nježnost, brigu i toplinu
svu ljepotu duše i cijeloga sebe
i tako davajući se i život im minu.

Ostali su živi u kucaju mog srca
u kapi moje krvi zrcali im se slika
i kad mi je teško, kad utjehu trebam,
osjećam blizinu ta dva draga lika.

Spavaju u sjeni nadgrobnog kamena
ali su ipak živi duboko u meni
i već ih puno, puno ljeta otimam
potpunog zaborava sjeni.

I živjet će dugo, dok god imam daha
i dok u grudima srce mi bije
sjećajuć se na njih ne zaboravljam:
ni mene ne bi bilo, da njih bilo nije.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.