ne mogu te utješiti
i najslađa jabuka ima srce od cijanida
snove koje sanjaš zimi
ostvarit će se tek u proljeće
nema tu prema zaslugama
snovi bogatih jači su od snova siromaha
jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život
a varljiva nada posna je večera
Mi koji ljubimo
bez barikada na srcu
sačinjeni od vatre koja se ne dimi
I pišemo pjesme na ničijoj zemlji
uzdajući se u milost božju
da bit ćemo nešto više
od kostiju koje trunu
i guraju se u utrobi zemlje
izopćenici s alibijem zvijezda
odmetnici od kaosa bez smisla
Jer ionako
umirati polako sa stažom promašenih sati
isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice
kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti
jedino mjesto utjehe
Autor fotografije: Sandra del Sorea
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.