Oleg Antonić | K zvrku zvrk

I.

Razluči li čulo samo krupni vez
slika nam je svijeta raskvašeni gvaš.
Nehajno tabanaš, staklom zoveš led,
uznosiš se vjerom htijući da znaš.

Kaži, gnijezdiš li se kao kakav knez
tamo gdje se s pažnjom sluša tvoja riječ?
Padaš li u prazno kad izmiče ti sklad
namah dok te slama čas ushit, čas jad?

Rastrgana stvarnost? Kap u prah za mulj?
Beskrajna kuglana? Nebrojeni čunj?
Kladiš li se da nam zbilja takva jest
tad rasipaš vrijeme brsteć ovaj tekst.

Korice zaklopi, izjuri u dan,
čekaju te boje, strke - zbrke šarm;
svakovrsnih suza nek surva se slap;
nađi svoju valu i dočekaj splav.

Tu si? Suhu kožu golica ti srh?
Mniješ li da nijem je ispuhani mijeh?
Zovem te da škicneš u skroviti vir
što zaskoči čudom čak i braću Grimm.

II.

Gledaj kakve njive rese igli vrh!
Velegrad je ondje utisnut u klas.
Za kvakom je svakom u njem bajni dvor
tisuću i jedan gdje oblijeće zvrk.

Nestvarno je tanka njima vrtnje os;
na vršcima vrelo, ocean bez dna.
Sićušna vretena svjetlom predu nit
kojom dah tvoj veze sveprisutna bit.

Selidbom se stalnom taj komeša roj;
putanjama riše nerazmrsiv čvor.
Zgodimice netko prođe kroza zid
ulicama sretnim da potraži trg.

Gornji tik uz donje - kupinasti grozd;
jedva da se jednog liže s drugim rub.
Dojam frca tvari što začara vid
susjedu gdje susjed ognjen snaži mlin.

Užga li ga vječnost iz pepela svog?
Je li svjetionik kojeg sanja rob?
Mreška li se pjenom ovdje meki val
čija krijesta Majci tkalački je stan?

III.

Biraj što ti drago, ali vazda znaj:
tamo gdje će ubost nesmotreni prst,
prenut će se struna, zategnuti plašt,
potrčat će poštar da pronese glas.

Zatitrat će klupko kojeg zoveš dom;
preplesti će svrhu raznovrsni soj;
niz jastuk igala strujati će rad
ranjenom da mjestu sav obnovi žar.

Lovio li zraku, vrcao li med,
mnogi zvrk će tada dohvatiti križ.
Nosit će ga složno da izvezu šav,
pripitome prolom srnuo na bal.

Desit će se rijetko da nekome moć
strši preko mjere koju trpi red.
Kad će takav htjeti da sačuva čar
služit će mu samo poniznost i mar.

Daje li se lasno, koliko je vješt;
presudit će u što izrast će mu trud.
Pusti li za sobom razgibani zglob,
balet će mu plaho mahnut: dobra kob!

IV.

Proberi, uberi, prinesi na prag;
neka cijede zubi, pa rastače mrak
sišući suštinu kap na trak po trak,
sve dok se i sam ne rastvori u sjaj.

Od sunca do srca kratak bljesne srk,
u štafeti sočnih poljubaca trk;
milijuntim trncem k zvrku skokne zvrk;
zelenim već listom teče tvoja krv.

Na toj stazi nije usamljeni trag,
niti hrana slijedi uvijek isti smjer.
Mreža to je gusta da je rjeđi kam,
istodobno mekša nego što je zrak.

Kuš, humus i bumbar isti troše plam;
miš s vodom i kopcem prigne se uz peć
kojom blago klizi zvjezdonosni har
kapilarnim smislom što proniče svijet.

U predvorju sape pulsira sav šar.
Kapneš li u njega neodmjeren dar;
zvao li se otrov, zgura, žezlo, malj;
razvalja se groblje, ili barem bol.

V.

Eto. Sada znadeš kako stoji stvar.
Svugdje žarno tinja sasvim tanki sloj
gdje se važe sudba, propituje kroj,
čuje li se Glazba ili kuca muk.

Svjesnost koja živi slobodna od zla
s ovim znanjem neće zasrat se u glib.
Neće moći bijedu stresti na svoj rod
kao tele gnoj na oslikani svod.

Eno gdje nam bedak spušta ga na tlo
želeći da djelom zakapari raj.
Zamišlja si da će segnut sveti cilj
kruženje dok tvari i on sliježe k snu.

Gledaj ga što prti! Do pasa mu bijeg.
Uz njega već kleca baš svatko od nas.
Udjeni ga k sebi, ušici u slast;
konac on je snježni; budi dugme, srast!

Ako još niz vjetar zagazi ti njuh;
prhneš s plitkih nota, uroniš u Stiks;
podno ledenjaka poteći ćeš gol
fugom gustih ulja; ti - Bach, Bog i mrav.