Nikola Šimić Tonin | Anto Zirdum: Ljubav i osvete u doba Hasanaginice

Anto Zirdum: Ljubav i osvete u doba Hasanaginice (radni naslov). Nakladnik: Viteški ambijentalni teatar Vitez. Sunakladnik: Hrvatsko književno društvo Zadar. Edicija Novelete. Urednik: Nikola Šimić Tonin, Vitez, BiH, 2020.

Taman kad pomislimo kako nas “svestrani” književnik Anto Zirdum ne može više iznenaditi, “književnim izletom” ugodno iznenađeni toliko puta od njegovoga književnoga pera, kao grom iz vedra književnoga neba iznjedri se pred nas Ljubav i osvete u doba Hasanaginice (radni naslov). Riše Zirdum u kronološkome slijedu točke dodira s žalosnom pjesmom plemenite Hsanaginice.

Nakon što se stotinjak godina prepričavala, vjerojatno i dotjerivala ŽALOSTNA PJESAN PLEMENITE ASANAGINICE je preko A. Fortisa  dospjela i do Italija a zatim diljem Europe gdje su je prevodili i pjesnički udahnjivali velika pera romantičarske Europe – J. G. Herder (1744-1803) za njemačko, W. Scott (1771 - 1832) i S. T. Coleridge (1772 - 1834) za Englesko; A. Puškin (1799-1837) za Rusko te G. Nerval (1808-1855) za francusko.  J. W. Goethe (1749 - 1832) čiji je prevod  na Njemačko govorno područje i njegovo oduševljenje o umjetničkoj vrijednosti izazvalo pravu kulturnu euforiju jer je prema povijesnim izvorima, jedne prilike i izjavio…“dao bih sve svoje pjesme da mogu potpisati (H)ASANAGINICU“.

Vjerodostojno ili ne, jedno je sigurno… da je ovaj uradak „dinarskog čovjeka-žene“ izazvao pravi  kulturološki šok u predromantičarskoj Europi i promijenio paradigmu o pučanstvu koji živi u njenom srcu. Poruke  žalosne balade  i u današnje vrijeme zasigurno nikog ne ostavlja ravnodušnim kako one iz kulturno umjetničkih krugova  tako i sve baštinike ovog remek djela čiji eho već četiri stoljeća odzvanja dinarskim gorjem i zasigurno je jedan od najupečatljivih identiteta ovdašnjeg puka. I granice  današnje EU vjerojatno bi drugačije izgledale da je bilo mudrosti i znanja u prezentiranju a zašto ne i promociji?! ovoga djela u vrijeme „krojenja euro-granica“ a danas u „briselskim hodnicima“, „pariškim mostovima“ ili „berlinskim dvorcima“. - mr. Marinko Brkić.

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, jednako i hrvatska, koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerojatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena, kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798),  Aleksandar Sergejević Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841), samo su neki velikani književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić.

            Ono što je uklesano u kolektivno pamćenje, postalo dijelom opće kulture je:

Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645 - 1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se najvjerovatnije dešava između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka. 

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".

Njeno srce nije moglo više izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila / Od žalosti gledajuć sirote!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno desilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Možda ovo, ovako, u ovome obliku kako nam pripovijeda pripovjedač Zirdum.

Književni rad i život Ante Zirduma teče kao žuborna, prepuna čara, planinska rijeka, iznenadna, tiha i bučna, pritajena i goropadna, a pouzdana u snazi i bistrini izraza. Bogatstvo jezika, kao prenesenoga iz onoga doba, iz doba same Hasanaginice. Koji bi razumjela i sama Hasanaginica, da sada bane među nas. U nastojanjima da izražajno bude što savršeniji vodi Zirduma do rezultata: reći više već što riječi mogu podnijeti, napinjući književno štivo do puknuća, snagom i bogatstvom riječi. Rječitosti. Dosjetkom. Pripovjedačkim darom: 

·  Eh, vidi se da si još mlad. Dobar glas se sporo kreće  al daleko čuje, a loš brzo. Visti o ratu najbrže putuju. Već slidećeg dana, zahvaljujući brzini golubova pismonoša znali su to veziri u Budimu, Kaniži, Sarajevu i diljem Otomanskog carstva. 

·  Kakvi su to golubovi pismonoše? Baš čudno da tako brzo donesu poštu... Mislim, kako znaju kuda tribaju letit?

·  Ma pismonoša može biti svaki golub. Ne zna on ići kud mu se reče, nego leti di ga srce vuče... Golub ti je najvirnija živina na svitu. Ma kud ga odneseš od njegove golubice, on se njoj vrne... A svaki vezir ima svoju golubanu... zato odma znaju šta se događa... Poslije to ode sporije.  Dok vist dođe od paše do sandžak-begova prođe nekoliko dana, pa od sandžakbegova do kapetana, pa od kapetana do nas dizdara... prođe vrimena.  Nu, sad mi to trebamo pametno prinit spahijama i azapima, a onda među narod... Nego ti prekosutra zakaži smotru oružja i reci svima da će biti odbijeno od plaće svakom tko bude imao neispravno oružje i opremu...

Proza Ante Zirduma, ima nekoliko slojeva: realistički, fantazmagorički i enigmatski, o bajkovitom, maštovitom, prepoznatljivom pripovjedačkom… niti BiH pripovjedača niti da i ne govorim… stavljenih u službu izuzetnoga pripovjedačkoga talenta, ne samo talenta, već zrelog i samosvojnoga prozaista. Svoj od prve do zadnje riječi. Vulgarnosti zamjenjuje misaonim nonkonformizmom. Buntovni sadržaji nastaju u harmoničnim svjetovima u njemu i oko njega.

Zirdum ima pripovjedačku mjeru, zna točno dokle i koliko valja biti smion, kakvo značenje imaju poruke u nevremenu, kandžije kojih se u svakome vremenu i (ne)vremenu treba čuvati, kao zaobalnih, mutnih, koritu otetih voda u kojima se naivni i neoprezni utapaju.

Proza je ovo kojoj se ne može pera odbiti. Izbrušena, bez i najsitniji viškova, izbrušena i britka kao sablje junaka iz priče.

Ni na kraj pameti mi nije prepričavati priču, oskrnaviti, zamutiti bistrinu Zirdumove pripovjedačke riječi. Iako pratim književni rad Ante Zirduma, ovim njegovim najnovijim uratkom ostadoh zatečen, zatečen razinom, umjetničkom izvedbom, i s toliko toga u njegovom književnome izričaju što ga čini tim što jest, značajno i nezaobilazno književno ime u svijetu književnosti, ne samo u BiH, RH, već bez i malo pretjerivanja u sveopćem književnome svijetu. Gradi svoje mjesto. Svjetlost svoje zvijezde na svjetskome književnome zvjezdanome nebu.

Antina proza, proza je oslobođenog duha. Ljubav i osvete u doba Hasanaginice, nosi snažno obilježje autora i to ne samo u leksiku i poetičnosti, jer Zirdum je po vokaciji pjesnik, ne zaboravimo to, i imajmo to na umu.

Ljubav i osvete u doba Hasanaginice, ozbiljna je i jezgrovita poruka i znamen, jedna od rijetkih i nezaobilaznih znamen knjiga.

- Ma, Asanaga je od onih karaktera koji ne razmišljaju kako će umrit u postelji. On štuje samo snagu i ratnički ponos. Tako je i završija. A taj most između  begovata i agaluka, koji je uspostavila ta plemenita i lipa žena naprosto se morao skršiti, jer je očuvanje stroge staleške podile i privilegija koje s time idu nešto što se oduvik čuvalo kao svitinja kao i vrhovni autoritet Sultana. Hasan je poslije Fatine smrti svojoj tuzi lika tražija u osveti Vučenu Mandušiću. Mira nije imao - pričao je hajvanhećim - dok mu nije doš'o glave. Svaki puta kada bi netko spomenuo harambašu Mandušića  sav bi se razgoropadio. Pratio je svaki njegov korak.