Kolumne

ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

Željko Bilankov | Odlazak u vojsku


(tridesetčetvrta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Lipo sunčano litnje jutro u Rogaču, sedmega miseca, te ijadudevestosedandesetidevete godine, a mi sa strane kuće, zabavjeni oko našeg sinčića Maria. Žena je već pripremila negovu robicu za poslin, natočila malešnu plastičnu kadu, pa ga je tribalo još samo svuć i kupanje more počet. Onako sitan i smišan, veseli se skupa s nan, ka da je zna ča ga čeka. Odnegdi se stvori otac, pa se i on priključi našoj zajedniškoj srići. Jo, kako je repa nogican, kad smo ga išli potoćat, a onda se vrti ka žejud, prska i hlihlišča od veseja.

Mejuto, kako to uvik bude, ništo je moralo prikinut ove trenutke radosti. Ču san mater, doli sa tarace, kako me u panici zove i govori da mi je pošćer doni niki poziv, koji moran potpisat! Tata i Jerkica nastavili su posal oko Maria, a ja se brže boje spusti nikoliko skal niže da vidin o čemu se radi. Ne mogu reć da san zna, višje sumnja, jerbo mi je bilo vrime za vojsku. Dok san studira, bilo je lako odgađat, a sad se nima kud, vaja vratit dug domovini, kako se znalo reć. Sićan se da smo se svi skupili oko poziva i brž po sto puti pročitali ime grada di moran poć, a to je bi Vršac! Ajmeee, iako san se već tad ozbiljnije bavi enigmatikon, ipak mi ni bilo poznato di je točno to misto, zato mi je otac doni iz sobe naš stari Atlas. Mama i žena pomalo tužne, a otac i ja zamišljeni u traženju, dok je samo Mario bi sritan, friško okupan i milo nas gleda iz kolic. „Je, jeee, evo ga, ajoooj, još je daje od Beograda, blizu rumunjske granice!“, povika san. Mejuto, ča se moglo, ni mi bilo druge, vajalo se psihički pripremit za 10-ti devetog, kad bi se triba javit u kasarnu. Onda mi najednon dojde do glave, kako se baš ti dan otvaraju Mediteranske igre i di ću ja u to vrime bit. Puno san se radova temu, ka i svi, a posebno brat Damir, jerbo smo silno želili ić na otvaranje. Najveća manifestacija u nas i novi stadion, Poljudska lipotica kako su ga nazvali, čekaju ti svečani trenutak, a ja ko zna koliko kilometri daleko.

Ostatak lita ni više bi za mene opušteno uživanje u lipotan moje Šolte i Rogača, ka inače, jerbo san stalno misli na ono ča me čeka. Ipak, odlazak je bi neminovan, pa je, parilo mi se, jako brzo doša ti trenutak. Ni bilo lako ostavit doma malešnog sina i uplakanu ženu, mater i brata, dok se otac, još dobro drža. Zvuk upaljenog motora ferate i šušur svita na peronu govori je sve. Doša me je ispratit i vinčani kum Joško, moj prijatej iz razreda, pa san se, nakon grljenja i suza u oku, jedva uspenga i bez voje uša u kupe. Bilo je i drugih budućih vojnika, koji su tega dana odlazili iz Splita, ča me je nikako tribalo utišit. Ma, lako je reć, ali kako san se osića, zna samo oni koji mimo svoje žeje, mora napustit rodni kraj. Mahali smo i slali pojupce, dokle se god moglo, a onda je škripa kol po šinan i tutnjava vagona, označila početak jednega novega dila moga života. Tek poslin buđenja iz misli s'vati san da je još niko s menon u kupeu. Nasuprot mog mista, sidi je mirni momak, Marko Fuštar iz Krušvara kod Dicma, mesar po struci, koji je, gle čuda, iša također u Vršac. Do mene pače, simpatični Nebojša Milosavljević iz Beograda, službenik Zavoda za socijalno osiguranje. Ma, brže nego ča san misli, upoznali smo se i raspričali. Nama dvojici budućih vojnika, to je bilo olakšanje, a Nebojši, koji je sve ovo već proša, zadovojstvo da nas more upoznat sa onin ča nas čeka gori. Kilometri su prolazili, polako se spuštala noć, prolazili smo bezbrojne kolodvore, zaustavljali se, a ferata je pištala i prašila sve u šesnajst, da san često misli kako ćemo izletit sa kolosika. Zna bi prošetat gori-doli, otvorit caklo u hodniku vlaka i dopustit ladnoći zraka da mi rasfriška glavu. Inšoma, drmuskanje vagona, umor i konačno lagašno opuštanje, navuklo nan je san na oči.

Probudila me svitlost rumene zore, koja mi je prvin zrakaman sunca umila lice u naslonjaču kupea. Nepregledna zelena ravnica okupana lipotom novega dana, naša ferata i mi. Nebojša nas je upozori da ćemo brzo doć, pa smo proviravali je li nan sve na mistu ča moramo ponit sa sebon, uz njegovo inzistiranje da mu se obavezno javimo, ako budemo ikako dolazili u Beograd. Ostavi je broj telefona sa posla i još jednon poželi nan sve najboje. Škripa kočnic usrid velikega kolodvora, vika, galama i gomila judi na peroniman, vratila me u stvarnost,..stigli smo! Prvi put noga mi je dotakla tlo Beograda, pa san skoro moga reć obrnuto u odnosu na onu legendarnu izjavu Neila Armstronga: „Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za mene!“ Nakon pozdravjanja sa Nebojšon i njegovih uputa, odma smo Marko i ja, počeli tražit okle gredu autobusi prima Vršcu. Osvrtali se gledajući unaokolo i nikako neobično se osićali u novemu gradu, daleko od kuće. Prva slideća vožnja za Vršac, bila je naša. Imali smo tek toliko vrimena da barenko malo prošetamo i dobijemo skromni prvi dojam o veličini i lipoti ovega grada. Kad smo krenuli, višje niko ni progovori niti rič, a moje misli, bižale su doli, u našu Dalamaciju i moj Split, mojiman najdražiman. Nova čudesna, banatska ravan i nadolazeće vizure grada i danas dragog srcu mome, ispo istoimenog briga na počeku Karpata, čekale su nestrpjivo da me prime u svoj jednogodišnji zagrljaj!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.