Kolumne

četvrtak, 4. lipnja 2020.

Rozin kutak


Kak proživeti zrele godine v drugoj dekadi XXI stoljeća?

Piše: Ela Ernoić

Čitam ja po časopisima kaj slavni ili oni koji se tak smatraju delaju v ovim post korona-post potresnim vremenima.

I ja ih gledim pa si mislim kak je to hodati okolo z “Birkinicom” i bokcu kaj skuplja flaše dodati koju vu košaru a da te pri tome ni serčeko ne zazebe?

Bormeš ni recepti im nisu loši, naročito “jastog na žaru uz pjenicu od morskoga krastavca”, ali bum potrošila materijala za još jenu kolumnu, pa bum ve prestala.

Izbori, pa ne-izbori, bušilice, krani, zidari su mi pred, na i pod stanom, veliju stručnjaki, se bu to dobro, prihvaćanje stvarnosti more iti i lakše ak se okrenemo nečemu vedrijem (ne znam kak to funkcionira pri OPG-ejima i na farmama, mljekarnama, a maju tam ljudi vremena za tak nekej).

No, prihvatimo savjete stručnjaka i posvetimo se…

A, kaj da vam pričam, ja sam dohvatila skoro šezdeset let, imam pedesetosem. Uz to kaj mi je frizura trenutačno kak da sam glavni dispečer koje-čega v hotelu Remetinec ili Lepeglava, i koža a i koje kaj drugo mi se malo opustilo, zboralo, kratko rečeno, postala sam već po malem, stara.

To je užasnulo neke moje frendice koje se brinu za neke segmente o kojima ja brigu i ne vodim, pa nakon kaj su mi vidle fotku na internetu, održale su sastanak podrške s ciljem da me usmjere prema njegi vlastitoga tijela a time i duše (v zdravom tijelu, zdravi duh).

Korone nigdi na vidiku, moremo se najti i na kavi, ali jena od njih inzistira, pri njoj na balkonu je najudobnije, te cvećeko, ftičeki, kolačeki, mir bez muža (rastala se već davno) i tak se nekolko nas zbralo na pervom ženskom tulumu nakon korone i potresa.

Zgrada joj čist pristojno izgleda, onak tu i tam propucani zabati, zidovi maju puderasti štih od silnih delanja po vulici, no sve to dodaje šarm stanu njene prabake iak nema plina ni tople vode barem ma interneta pa je povezana z cijelim Svijetom kaj joj sigurno puno znači s obzirom da joj sa rodbina živi v krugu nekolko vulica oko nje.

No, ja se pojavim v jenoj ruki boca vina (z placa), v drugoj (onoj invalidnoj) mala Bajadera (onu precizno izmjerenu od 432 grama već nemrem deržati), sva vesela pozvonim z nosom, čist pozabljajući da je na snagi “novo normalno” i da si to ne smeti delati ak za uvek očemo ostati tak zdezinficirani da bu nas vubila i acidofilna bakterija z jogurta.

Već sam čula smeha od frendicov, vrata se otpiraju i skoro me šlag drmnul jer me v zagrljaj primila mumija omotane glave z blitvom (miris maslinovoga ulja je dolazil od kose, a češnjaka od zglobova).

V kuhnji, cure (njih još dve) su zgledele kak sa seta “Star wars no. 10”.

Prva je mala omotanu glavu z gazom z koje se cedilo ricinusovo ulje, a na lice je namazala zmiksani kikiriki (nezasoljeni) z bučinim uljem, drugoj, ručnik na lasima žuti od jajca, oči pokrite z ploškama krastavca (friških, španjolskih, ti su jeftinejši neg naši) a z jezikom je povremeno lizala med (od bagrema) obljepljen na bore oko nosa.

“Jezuš i Marija, pa kak to zgledaš?”

“Pa ko te to šišal?”

“Napokon si nekaj zmršavila, a pogleč bore na vratu…”

Onak v stilu Jedijov “Obi deni na se kaj ne bi” smo si prije mog tretmana spile kavicu i otvorile duše i serca zapretena koronom potresa...

Jedna već ima unuku, preslatko dijete, dobro, divno, plavokoso kak vila...i njena je bakica saki dan z njom prisutna na školi onlajn (bakica je ona z blitvenjakom na glavi). “Blitvenjakinjina” ispovijed je v najmanju ruku bila potresna pa smo se tri krenule v liječenje akutnoga problema (više glava, više zna, makar z blitvom, ricinusom i jajcima na glavi, putra, kak znate ni bilo).

Trebale smo v roku 50 minut, povezane z Vilom najmodernijom tehnologijom prek kućnoga telefona da nam “Super-ultra brzi” internet ne opterećuje mobače riješiti test z njemačkoga jezika.

Elem, (Bok te pitaj od kud mi sad ovaj izraz, viste kak sam još zdrmana, v šoku!), zadaća je zahtijevala sve naše znanje, pamet, iskustvo, prije svega snalažljivost.

Ja sam buduća službeno bivša violinistica z književnim ambicijama, “Blitvenjača” je agronom, “Kikiriki”, ginekolog, “Jajčarica” dipl. pravnica kaj vodi salon za šišanje pesov a ni jen muž, ljubavnik, brat, sused ni bil na raspolaganju (nigdar nisu tu kad ih trebaš, ali to je isto za jen drugi tekst).

Vila je nazvala, točno negdje, približno oko 11 vur, dele smo ju na zvučnika i napeto čekale kad buju počela pitanja.

Odmah smo bile oborene, test je počel ovak kak je dijete čitalo:

“Ecole primaire Victor Hugo a Paris, test d`allemande ecole elementaire de 8ne anne…”

Reakcije su bile primjerene:

“Pa, kaj ti ne učiš njemački? Kog vrapca nisi rekla, bi pozvale onu Jozefinu, ona je imala onog frajera iz Pariza… Morti Štef zna nekaj, v gimnaziji se dopisival z curom iz Francuske…”

Tu smo zgubile 69 sekundi dok Vila nije objasnila da je riječ o njemačkom jer piše ovak:

“Fill the blanks:
--- Wolf ist grau.
a)der
b)die
c)das”

Očigledno je onlajn ispitivanje delano tak da se usput provjerii z kolko jezikov barataju vu Hrvatskoj svi oko učenikov koji im pomažu!

Ve nam je odlanulo, pitanja su bila čistam ok, do quiestion trent-troisieme koje je glasilo ovak:

“Put the words in the right order:

welcher, Ursprung, erfundenen, Nilflusses, Anlass, zuschrieben, Gepfeife, bei, vielen, denen, oder, zwar, Geräusch, wollen, und, widersprechen, Musik, Gesäusel, dem…”

E, da ste to vidli, tik-tak je pokazival 41 minutu i 1 sekundu, dvije sekunde, tri sekunde…

“Blitvenjača” je pala v naručje “Kikirikiju”, ridala kak narikača, “Jajce” je klečalo v kutu, med pomiješan suzicami skidala sa žlicom i mazala na kruh, Vila nas je prek zvučnika iznenadila poznavanjem imena reproduktivnih organa te z njima povezanih glagola, onda sam ih ja spasila!

Nazvala sam frenda kaj je v Salzburgu studiral muziku i još sakaj drugega jer mi se ipak činilo da bi to moglo imati veze z nečim kaj mi je poznato!

“Curo, di si ti? Kaj se ne javiš, kak je Stijena…”

Kurtoazno veselje sam prekinula brzinom munje:

“Ne pili, nek posluhni , a ti kaj znače ove riječi….?”

Odgovor je pal kak Mana z neba, prosvjetljenje, besplatna obnova od potresa, Svijet bez covida-19:

“Od kud pa tebi škola za violinu Mozartovoga tate? Dobro, ništ ne bum pital, evo kak ti ide rečenica, piši:”

Ja sam drhtavim glasom ponavljala, klečeći na koljenima od zahvalnosti kak još ima dobrih faca na Zemljici, na Providnosti ili već čemu, sljedeću rečenicu:

“Viele halten dafür, es habe seinen Ursprung von Moys, welches in Ägyptischer Sprache ein Wasser, und Ichos, so eine Wissenschaft, bedeutet, dass es also eine bei dem Wasser erfundenen Wissenschaft anzeige, und zwar, weil einige wollen, das Geräusch des Nilflusses habe Erfindung der Musik Anlass gegeben; denen aber jene wiedersprechen, die es dem Gesäusel und Gepfeife des Windes oder dem Gesange der Vögel zuschreiben.” 

Zadnji navodnik bil je denut, vpisani točno, punktlich v pedesetoj minuti.

Kričeče zvuke z telefona blage plave Vile-unučice:

“Peeeet! Dobila sam peeeetiiicuuu! Bakica, dva tjedna bum ti stana pospremala, fala, fala! Pusice, idem zvati okolo, jeeee, peeetiiicaaa! Zaključila mi je peeetiiicuuu!”, nas smo četiri gospođe v zrelim letima dočekale na podu zamrljane z kikirikijem, jajcem, oblepljene blitvom bez oduševljenja prožete silnim strahom, kaj ak se nastava onlajn nastavi i iduću školsku godinu….?

Definitivno nam više ne bu ni do njege, građevine, izbora i ostalih popratnih pojava “novog “normalnog””.






Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.