ponedjeljak, 22. lipnja 2020.

Pramcem u sumrak


Neobičan dan

Piše: Jelena Miškić   

Pospremila sam stan kao da mi dolaziš u goste po prvi put na popodnevnu kavu i šnitu neuspjele torte. Doista sam pospremila ladice i uredno posložila ormare. U hodniku mi ne vise torbice i kojekakve vestice i jaknice. Cipele sam uredno posložila na vrhu ormara, svaku u svoju kutiju. Sebe sam pospremila u kutiju. Sve je uredno. Obrisala sam prašinu s polica, konačno posložila knjige, zamisli, kao da radim u knjižnici, po abecedi. Sebi nisam dodijelila slovo.

Pospremila sam sitnice kao iz kirbaja, kao da pospremam sebe. Iz kupaonice sam sklonila sve mazalice, zbunjujuće preparate i kreme za lice, anti aging 40 plus. Pomislio bih da sam tašta. A ionako ne djeluju. Lice možeš nasmijati, to svakako, možda jedino tako i pomladiti. Ili jedino tako.

Izvadila sam skupi sapun za ruke i najmekši ručnik za ruke, za goste. Ostalo mi od babe Melanije. Za goste uvijek najfiniji ručnik i pravi kristal. Ali ne treba nam sada kristal, svjetlucavo brušeni uzorci koji samo oduzimaju pažnju. Nitko više, uostalom, niti ne drži do toga. Kava je iz Maroka. Uz nju idu i nekakvi začini. Neobično. Svidjela bi ti se. Sjedili bi i gledali kako kiša lijeva u sred lipnja, a uskoro će snijeg kao u Životu na Sjeveru. Bilo bi ti stalo kako sam, što bi me se iskreno dojmilo. Neobično. Ispijali bismo gutljaj, po gutljaj polako, upravo ovako, kako sada ispijam gledajuć' preko u Memorijalni. U mojoj glavi vodimo razgovore koji su poput leptirića sa šalica kave, lepršavi. Nježni. Nestvarni. Pomislila bih... Bože, ovaj čovjek je išetao iz nekog romana s ruba polica.

Bio bi to neobičan dan.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.