nedjelja, 7. lipnja 2020.

Marica Žanetić Malenica | Rođendan, drukčiji od drugih


Bog, usud, sudbina ili kob (kako kome drago) svakomu od nas različite izazove šalje, kuša nas, čeliči i/ili slama, križ prema plećima određuje, što život čini zanimljivim i neizvjesnim, ali čaroliju mu ne umanjuje. S ovom mišlju probudila sam se i ovog 18. travnja svjesna da današnji rođendan neće ni sličan biti onima koje pamtim. Pa ga unaprijed upisujem kao treći najtužniji od mojih brojnih šezdeset i nešto.  Prva dva vezujem uz smrt bliskih mi bića. Majka je htjela da moj trideseti rođendan proslavimo u krugu obitelji, a znala je, i ona i mi, da broji svoje posljednje ovozemaljske dane i da je smrt može svaki čas zaskočiti. Spremila sam ručak, ispekla nekoliko vrsta kolača svjesna da se mi - njezin muž, njezina djeca i mala četverogodišnja unučica (moja starija kći) zapravo opraštamo od nje baš na taj moj jubilarni rođendan. Umrla je šest dana kasnije. Drugi je došao neposredno nakon suprugove smrti i uglavnom sam ga oplakala iako su uz mene bili moji dragi. Ovaj treći istina ne vezujem uz smrt, ali ipak je u meni nešto jutros umrlo, umrla je nada da ću ga provesti sa svojom rodbinom, prijateljicama, prijateljem... kako sam to običavala tijekom onih godina koje sad nazivam normalnim i zdravim.

S ovim neveselim mislima ustala sam rano, svejedno sretna što se upalila još jedna svjećica na torti mojega života. Nakon što sam se umila od glave do pete, da sa sebe stresem prašinu godine iz koje sam izišla, prvi put nakon novogodišnje noći obukla sam haljinu. Umijesila sam i ispekla kruh po jednostavnom i brzom zetovom receptu sa sodom bikarbonom jer kvasac je još uvijek krizni artikl. Potom sam skuhala dolce garbo (janjeća jetrica na kiselo) i s osmijehom dočekala brojne pozive i poruke svih onih u čijim srcima imam svoje mjesto kao majka, baka, sestra, tetka, punica, zaova, prijateljica, dobra poznanica ili draga žena. Pomirila sam se s tim da me nitko neće zagrliti, ruku mi pružiti; da buketi šarolikog i mirisnog cvijeće neće danas, kao što su još prošle godine, krasiti moj dom, da neću dobiti ni privjesak za narukvicu, ni naušnice za koje svi znaju da ih volim nositi, ni parfem, ni šminku, onu toplu crvenu koja mi je zaštitni znak... Sa svim sam se već danima prije pomirila, samo se sa spoznajom da me nitko neće poljubiti nisam.

Kako se ponekad prošetam sat vremena po suncu sa svojim prijateljem na propisanoj udaljenosti (pozdravimo se tek laktovima) tako sam se i danas uputila k mjestu susreta. Čekao me s bocom plavca malog, jer on dobro zna da je čaša crna vina neizostavni dio svakoga mojega ručka. U ruci mu ugledah i neki svijetloljubičasti poljski cvijetak usput ubran. Pruža mi ga uz riječi: “Znam da te ovaj cvijet nije dostojan, ali hoće reći da je moj osjećaj prema tebi postojan.” Nasmijali smo se, šetnjom ukrug oko jednog splitskog naselja prohodali. Prije nego smo se razišli zamolila sam ga da me poljubi gdjegod hoće osim u lice. Vidjevši moj molećivi pogled nježno je spustio poljubac u moju kosu.

Tako sam, zadovoljna - s poljupcem u kosi, bocom vina u jednoj ruci i cvijetkom u drugoj, krenula doma. Dovršila sam ručak, postavila stol, ulila čašu vina, odlomila, onako po domaću, rukom komad još mlakog domaćeg kruha i sjela nad punim tanjurom onoga što volim jesti. Trglo me zvono. Taj zvuk sam u ovih zadnjih mjesec dana već i zaboravila. Približim se vratima i kroz špijunku ugledam nepoznatu djevojku s maskom. I ne sluteći što će mi donijeti taj susret otvorim vrata. Nakon provjere mojega imena, djevojka mi uruči veliki buket predivnih raznobojnih gerbera i čestitku uz riječi: „Ovo je za Vas!“

Iznenađena i s buketom u rukama zatvorim vrata i vratim se k stolu. Sve do tada sam se dobro držala, sve do tada... A onda su se tople i nijeme suze poput pljuska počele slijevale niz moje obraze. Od sreće, od tuge, od zahvalnosti i svega nagomilanog zadnjih mjesec dana. Čitam čestitku i u potpisu vidim imena mojega brata, nevjeste, nećakinja... Iako ove dane izolacije provode na obližnjem otoku, imali su volje i našli su načina da me obraduju, razvesele i rastuže istodobno. Napojim cvijeće vodom, sjednem za stol i počnem blagovati. Potom je ona tvrdoglava ovnica u meni podigla čašu i uz zdravicu, „Živjela ti meni i zdrava mi bila!“, privela moj objed kraju. I odlučila da mi ipak priredi rođendanski tulum.

Pa sam se tako predvečer presvukla, našminkala i s osmijehom preko zoom kamere pridružila pjesničkom maratonu koji je okupio šezdeset pjesnika iz petnaest zemalja u organizaciji Hrvatskog književnog društva iz Rijeke čija sam članica. Četiri sata slušala sam svoje kolegice i kolege, vidjela ih u njihovim prozorčićima i sama odrecitirala jednu svoju pjesmu. Bio je to originalni dar za moj dan. Prije spavanja, uz misao da sam i ovog rođendana dobila i poljubac i cvijeće i darove, odlučih da ga dignem s popisa onih najtužnijih i da ga dopišem na listu onih drukčijih, na svoj način zanimljivih.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.