subota, 13. lipnja 2020.

Gordana Frgačić | Kreativnost mi je pomogla u poslu, a moj posao me naučio nekim drugim stvarima koje su mi pomogle u pisanju


Razgovor pripremila i vodila: Gordana Malančuk

Gordana Frgačić rođena je 1972. god. u Varaždinu, no već nakon osnovne škole nastavlja školovanje u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu njemački jezik i književnost i poljski jezik i književnost.


Još za vrijeme studija počinje raditi kao profesorica njemačkog jezika, no vrlo brzo nastavlja karijeru u korporativnom svijetu međunarodnih i domaćih kompanija kao menadžerica za ljudske resurse. Svoja iskustva iz korporativnog svijeta pretočila je u dvije knjige: „Zašto smo manje plaćene“ objavljena je 2012. godine u izdanju nakladničke kuće V.B.Z., a „Kako dobiti posao“ objavio je isti nakladnik 2014. godine. Svoj prvi roman „Sezonka“ objavljuje u vlastitoj nakladi 2016. godne, a već slijedeće godine objavljuje i knjigu pjesama „Amor“.

„Deveto dijete“ je njen drugi roman.


Autoricu možete pratiti i kontaktirati preko društvenih mreža Facebook, LinkedIn, Instagram i Twitter.


Lijep pozdrav Gordana i hvala ti što si se odazvala pozivu na intervju. Osim ovih osnovnih stvari što pišu o tebi u službenoj biografiji, meni je zanimljivo upravo ono što tu ne piše. Tako mi je fascinantno saznanje da si samostalno naučila čitati sa samo tri godine. Kako?

Posve slučajno, a moji roditelji su to isto tako slučajno i saznali. Imam dvije starije sestre i obje su već bile ozbiljne školarke kad sam se ja rodila. Dok su one učile, ja sam se zabavljala s njihovim starim bilježnicama – flomasterima različitih boja ponavljala bih tekst napisan kemijskom olovkom. Očito su me slova i riječi silno privlačile i zabavljale. Uzela bih neku knjigu i pravila se da i ja učim za školu. Sjećam se točno trenutka kad sam shvatila da sam nešto pročitala. Bila je to neka pjesmica o koki i pilićima. Ja sam to, doduše, radosno objavila svojoj sestri, ali je ona samo kimala glavom i mislila da pričam gluposti. Tako sam neko vrijeme čitala, a da nitko nije znao, odnosno mislili su da gledam slike. Kad sam nedugo nakon toga slomila nogu i završila u bolnici, medicinske sestre su shvatile da čitam pa su to rekle mojoj mami.

A mamina reakcija na njihove riječi?

Malo  iznenađena, ali ne previše, navikla na svašta od mene.

Po svemu sudeći, bila si napredno dijete i napredna učenica. Rano si naučila igrati šah i neko vrijeme ga intenzivno igrala. Također obožavaš matematiku, posebno pitagorin teorem. Jesu li te učitelji, a kasnije i profesori smatrali „čudom od djeteta“ ili čak genijem?

Ne znam baš da su me smatrali genijem, ali naprednom - da. U školi sam počela gutati knjige pa su najprije učiteljice mislile da ih samo posuđujem i vraćam jer sam ih znala pročitati u jednom danu. Onda su se svi navikli. Ja se osobno nisam doživljavala posebnom, samo sam jako voljela učiti i to mi je bio logičan rezultat. Učila sam lako i voljela sam rješavati probleme, zavrzlame. Ne mislim da sam bila čudo od djeteta, ali nesumnjivo me privlačila pisana riječ. Odrastala sam u svijetu koji nije bio digitalan i nije bilo neobično da djeca igraju šah. Mene je učio otac, a ja sam poslije naučila i svoju djecu. U kući uvijek imamo šah, iako ga, na žalost, posljednjih godina rijetko igram.

Sjećaš li se koja je bila prva knjiga koju si pročitala? Koje knjige i koji žanr, općenito, si voljela čitati?

Čitala sam sve što bi mi došlo pod ruke. Tada je izbor bio ograničen, nije nam bilo sve dostupno, nije bilo interneta, uglavnom sam čitala ono što sam naslijedila od sestara ili pribavila od susjeda. Tako se dogodilo da su, vjerovali ili ne, jeftini ljubavni romani s kioska bili među prvim žanrom koji sam upoznala. Brzo sam shvatila obrazac  - žena i muškarac koji se u početku ne podnose silom prilika se nađu u nekoj situaciji u kojoj se moraju susretati, zatim se nakon silnih neslaganja i svađa zaljube, on ju zaprosi i žive sretno do kraja života. To mi je ubrzo dosadilo pa sam prešla na stripove – Alan Ford, Kapetan Miki, Zagor, Modesty Blaise, Mandrak, Mister No, Corto Maltese…ma ne znam ima li strip koji nisam poznavala. Bila sam i strastvena sakupljačica i do petog razreda sam već imala zavidnu kolekciju, no kad sam otišla u Zagreb moja baka je sve  spalila jer je u njenom svijetu djevojka koja skuplja i čita stripove bilo nešto bogohulno. Mučilo ju je još i to što po cijeli dan zviždim pa me htjela odviknuti tako što mi je rekla da „majka Božja plače kad djevojke fućkaju (zvižde)“. Od prvih knjiga sjećam se „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ i „Bajki“ H.C. Andersena, zemljopisnog atlasa i Anatomije tijela.

Baka je nesumnjivo odrastala u svijetu dok je patrijarhat bio osnovno pravilo života. No, danas su stvari malo drugačije ili mi barem želimo misliti tako. Ti si se često deklarirala kao feministica. A kako te doživljava okolina?

Nemam pojma, ali se time uopće ne zamaram, a niti mislim da je to nešto negativno pa mi je i svejedno. Imam svoje mišljenje o nekim stvarima, borit ću se uvijek za ono za što mislim da je ispravno i to je to. Ljudi koji me ne znaju ne mogu imati o meni mišljenje već samo svoje projekcije mene. Mislim da više ja forsiram tu feministicu jer želim razbiti predrasude o feminizmu kao nečem što je za žene loše. Povjerovat ću da neka žena nije feministica samo kad se odrekne svih prava za koja su se feministice izborile. Za sad još nisam srela takvu.  

Možemo li zato reći da je tvoja prva knjiga „Zašto smo manje plaćene“ iz žanra publicistike namijenjena isključivo ženama? Koliko sam shvatila, to je izuzetno pitko štivo koje služi razumijevanju poslovnog života. Kada se javila tvoja potreba da ju napišeš? Što je tomu bilo poticaj?

Da, po naslovu bi se moglo shvatiti da je to knjiga samo za žene, no pročitali su je mnogi muškarci i uvjerili me da nije tako. Naime, mnogi muškarci imaju žensku djecu i ovo im je štivo bilo izuzetno poučno i osvijestilo im neke predrasude i stereotipe s kojima su odrasli i prenosili ih dalje. Napisala sam je jer sam htjela razbiti sve te predrasude i stereotipe koje sam osjetila i na svojoj koži, ali i željela sam podijeliti svoja iskustva izgradnje karijere u jednom vrlo patrijarhalnom društvu odnosno pokazati da ne treba baš uvijek slušati dobronamjerne savjete o tome kako bi se žena u poslovnom svijetu morala ponašati. Radila sam uglavnom sve suprotno i već dugi niz godina imam vrlo uspješnu karijeru. Mislila sam da bi to moglo nekome koristiti i tako je nastala knjiga.

Smatraš li da bi svaka žena trebala pročitati tvoje knjige „Zašto smo manje plaćene“ i „Kako dobiti posao“, te zašto?

Obje knjige trebaju čitati samo oni koji doista žele nešto naučiti i promijeniti. „Kako dobiti posao“ je namijenjena svima, ali niti jedna niti druga neće imati učinka ako tražite savjet samo da biste objasnili kako on kod vas ne može funkcionirati. Ja sam djelovanje svih tih savjeta najprije dokazala na sebi – nisam manje plaćena i prolazim svaki intervju.

Za svoje prve dvije knjige imala si službenog izdavača, no prvi roman „Sezonka“ odlučila si objaviti, u potpunosti, samostalno. Što je bio povod takvoj odluci?

Željela sam iz prve ruke naučiti kako nastaje knjiga i sve o procesu izdavanja. Ne volim biti neupućena u nešto čime se bavim i ne volim imati lošu pregovaračku poziciju.

Poslije „Sezonke“, na red je došla zbirka pjesama „Amor“, te aktualni roman „Deveto dijete“ također u samostalnoj nakladi. Kako su ta djela prihvaćena među čitateljstvom?

Sve povratne informacije do sad su van svih mojih očekivanja. Možda se još nije javio netko kome se ne sviđa moje pisanje ili mi ne žele reći. Uglavnom, više je onih čitatelja koji me ne poznaju osobno ili mi nemaju razloga laskati pa mi se čini da je to jako dobro s obzirom da za sad nemam promotore i uglavnom se priča širi od usta do usta, preporukom.

Pročitala sam romane „Sezonka“ i „Deveto dijete“ kao što već znaš, iako se više ne sjećam kako sam saznala za tebe i tvoje knjige. Dijelim samo pozitivne reakcije na njih jer knjige su zbilja, odlične. Najviše mi se sviđa tvoj stil pisanja. Već smo zaključili da si deklarirana feministica, no u tvojim djelima to se ne osjeti. Uvijek pronađeš taj neki balans između feminizma i mačizma. Kako ti to uspijeva?

Drago mi je da si me to pitala jer odgovor je vrlo jednostavan. Portretiram ljude kakvi oni zaista jesu, ne pristajem na stereotipe, jer stvarni ljudi nisu takvi. Muškarci i žene su u nekim stvarima puno sličniji nego što si mi to želimo priznati. Feminizam nije borba za prevlast žena niti je feministica ogorčena žena koja ne voli muškarce. Eto, ja sam udana, volim se našminkati, nosim štikle, rodila sam troje djece, odlično kuham, (iako priznajem više ne s takvom voljom kao prije), imam više muških nego ženskih prijatelja i još uvijek nosim grudnjak, barem u javnosti. Ništa od toga ne odgovara stereotipima o feministicama. A da ne govorimo o tome kako niti svaki muškarac nije i ne želi biti alfa mužjak. Mnogi se pretvaraju ili su nesretni nastojeći odgovoriti zahtjevima  i očekivanjima društva, a mnoge knjige i filmovi to još i potiču. Ali na tu temu bismo trebali jedan zaseban intervju.

Zbilja bi. Svaka čast. Trenutno radiš u Pevexu u Sektoru za ljudske potencijale, no do tamo si došla od samog dna ljestvice. Koliko ti je to iskustvo pomoglo u literarnom izražavanju i izgradnji stila pisanja jer, osobno, smatram da posao s ljudima zahtjeva određene komunikacijske vještine i taktike pregovaranja?

Mislim da je jedno pomoglo drugomu. Moja kreativnost mi je pomogla u poslu, a moj posao me naučio nekim drugim stvarima koje su mi pomogle u pisanju. Posao s ljudima je vrlo izazovan i zahtjevan, no nauči te toleranciji i prihvaćanju. Ali to je samo jedan aspekt mog posla. Ima dana kada ljude jedva vidim i bavim se brojkama, pravom, prodajom, marketingom…Mislim da je moj karakter ipak više pomogao mom poslu, nego moj posao mojem pisanju. No rad u korporativnim okruženjima je sigurno vrlo inspirativan. 

Često znaš istaknuti da je tvoja obitelj ono najvažnije u tvom životu. Koliko te oni potiču na pisanje? Kako, uopće, balansiraš između obitelji, vrlo zahtjevnog i odgovornog posla, te pisanja?

Balansiram pomoću trikova. Šalu na stranu, pomaže to što volim to što radim, motivirana sam, a pisanje doživljavam kao relaksaciju, a ne kao obvezu. U obitelji svi imaju svoje obveze i koliko god se ja ipak volim još uvijek malo previše podmetnuti, nisam sluškinja u svojoj obitelji. Ako trebam predahnuti, naprosto najavim slobodan vikend za sebe i onda se moraju snaći. Pomaže to što sam dobro organizirana osoba, radoholičarka, slušam savjete onih koji su u nečemu bolji od mene i prihvaćam loše dane kad mi ništa ne ide od ruke. Ponekad je teže, ponekad lakše, sve je to stvar dugogodišnje vježbe, upornosti, ali i spremnosti na prilagodbe i promjene.

I za kraj nam reci gdje se sve tvoje knjige mogu pronaći (posuditi i/ili kupiti)?

Sve knjige mogu se u ovom trenutku kupiti preko knjižare Redak, na www.webknjizara.hr, mogu se naći i u većini knjižnica diljem Hrvatske, a „Deveto dijete“ se od nedavno može naručiti i direktno preko mene, narudžbom u inbox i u tom slučaju nema troškova poštarine.

Hvala na odgovorima i, moram priznati, radujem se tvom idućem romanu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.