petak, 15. svibnja 2020.

Darija Žilić | Prepoznavanja





Nije teško prepoznati,
Pustim samo ruku da piše,
Tijelo da se napne kao strijela
I uvijek pogađa istu jabuku.
Pustim riječi da se razmile u eteru,
Ako klize kao da je sve podmazano
Bijelom tintom, to je prepoznavanje.
I još tisuću dnevnih sitnica,
U kosi koju zabacujem na stranu,
U kavi koja se spušta niz suho grlo,
U usnama koje postaju mesnate i oble
Baš u tom istom ekranu, na zaslonu.
Izvadimo noću plahte na svježi zrak,
Tama prepoznaje naša stopala.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.