Narcisa Potežica | Zagreb više nikada neće biti isti

U nedjeljno rano jutro koje će se pamtiti, tog 22. ožujka u 6,21 udarac uz tutanj iz dubine zemlje probudio je Zagreb. Kada se sve počelo tresti nisam izašla iz stana, jer osjećala sam se u njemu nekako najsigurnije, činilo mi se da sam tu u svom domu najzaštićenija što god da se događa, uostalom kuda pobjeći, trčati ...  po stepenicama sa četvrtog kata? A one, ako je zgrada slabo građena, najčešće su najopasnije. Sjetila sam se da su pričali prigodom velikog potresa u Skoplju da se u tom slučaju strepeništa prva urušavaju. Osim toga na mojoj uskoj ulici okruženoj zgradama ionako bi mi samo nešto moglo pasti na glavu – neki crijep, komad fasade, dio nekog kamenog kipa s pročelja okolnih kuća. I tako sam čekala da sve prođe. Naravno čitavo vrijeme mislila sam u strahu da i na ulici vreba opanost od zaraze korona virusom, jer bit će uokolo upaničenih ljudi i tako sam ostala kući. Najprije sam sve čula na tranzistoru koji godinama nije bio u upotrebi, a sada je dobro poslužio jer je nestalo struje, I tako, slušajući da je bio potres s epicentrom u zagrebačkoj gori
, zazvonio je mobitel pa sam telefonski saznala više od sina koji je zabrinut nazvao što je s nama. U tom trenutku se dogodio i drugi potres pa sam potrčala s mobitelom u ruci pod vratnicu, što bi mi zagrebački rekli pod štok. Čula sam da je bio prvi potres vrlo jak, pogodio Zagreb i okolicu s epicentrom na području Markuševca jačine  čak 5,7 po Richteru. Odmah je bilo javljeno da je otpao vrh, odnosno križ s vrha zagrebačke katedrale. Nadalje, čulo se na svim medijima kakva su sve oštećenja, gledala sam i slušala kasnije danima na televiziji o posljedicama potresa.

Potresla me je vijest o stradanju djevojčice u Đorđićevoj ulici koja je blizu mog mjesta stanovanja. Svima su bile dugo pred očima slike trudnica i mladih majki ogrnutih dekama pred Petrovom bolnicom, kako prestrašene stišću u naručju svoje bebe, a onda smo vidjeli kako inkubatore s tek rođenim bebicama prenose požrtvovni momci ljudskim lancem, spašavaju ih ukrcavanjem u vozila i odvoze u Dubravu. Vidjela sam slike ulica moga grada u novinama i na televiziji nekoliko puta svaki dan i također Jurišićevu ulicu i hrpe srušenih kamenih gromada ispred pošte, polusrušene obiteljske kuće u Markuševcu, pa oštećene lijepe starinske zgrade na Trgu bana Jelačića, fotografiju ugla Petrinjske i Đorđićeve sa srušenim zidom kuće. Bile su to ulice moga grada, ulice kojima sam stotine i tisuće puta prolazila čitav moj život sada su kao da su ranjene, pune razbijenih crijepova, pune kamenja s fasada, polomljenih automobila. Dronovima su snimljeni krovovi na kojima leže dimnjaci i u njihovom padu oštećeni su krovovi i kuće. Onda je uslijedilo podizanje tih kamenih blokova, akcije vatrogasaca, vidjela sam s prozora visoke dizalice, a uslijedio je i ponegdje brzi popravak crijepova jer baš kao za neku pakost kao da se sudbina i dalje poigrala sa prestravljenim stanovnicima, drugu noć počelo je sniježiti. Nismo snijeg vidjeli čitavu zimu, došao je sada kada je najmanje trebao, a već je bio drugi dan proljeća.

Naš se grad, "bijeli Zagreb", kojeg tako nazivamo lijepim epitetom, tu noć stvarno zabijelio. Ujedno je dosta zahladilo i puhao je jak vjetar tako da se nije znalo u nekim trenucima tresu li se od njega rolete na prozorima ili je ponovno potres. Ipak sam mislila da sam - iako imam pukotine u stanu, knjige su popadale s polica, ormari se otvorili, a tanjuri i čaše se porzbijali - sretna jer ostali smo u svom domu, a mnogi su morali iseliti jer su im stanovi gotovo neupotrebljivi ili čak opasni za daljnji boravak. I tako satima sjedeći pred televizorom bila sam kao i mnogi informirana o svemu,  čuli smo ono što smo pomalo i osjetili -  desetak dana poslije nedjeljnog prvog potresa bilo oko 600 potresa koje je zabilježio seizmološki zavod, slušala sam kao i svi o stanju na ulicama našeg grada, o ostalim gradovima u svijetu, ali svaki dan najviše  o bolnicama i o zaraženima i žrtvama korone.

                                            

Ipak sam napokon u četvrtak 2. travnja izašla iz svog stana, iz kuće na ulicu. Dočekalo me sunce, ali i očišćene ulice, u Ulici Račkoga pred zgradom gdje stanuje moja prijateljica ugledala sam ogromne ostatke razbijenih dimnjaka o čemu mi je i telefonski ona pričala, kao i o njenom strahu i uzbuđenju kad je napokon s krova skinut dimnjak koji je slomljen prijetio da će svojom težinom  kamenih blokova probiti krov i pasti u sobu i baš na njen krevet. Čak mi je poslala fotografiju, iz drona snimljen krov, i zato  sam odmah otišla pogledati te ogromne ostatke dimnjaka veličine automobila koji su ležali na ulici.Tek sam tada spoznala kolika je opasnost bila i još prijeti u gradu da dimnjaci probiju krovove, da padnu na prolaznike i automobile.  

A onda sam već s Trga žrtava fašizma i poslije prolazeći Ulicom Račkoga ugledala zagrebačku katedralu. Katedralu kojoj je jedan toranj kraći, bez vrha, bez križa. Približavajući se Trgu velikana i sve bliže Katedrali steglo me u grlu, još i veća  nelagoda u ovo nesretno, za sve teško doba opasnosti od korone, s mišlju tko zna hoćemo li preživjeti sve to. Onaj potres koji je davno 9. 11. 1880. Zagreb tako reći sravnio sa zemljom dogodio se prije 140 godina. Ovaj novi veliki potres pogodio je Zagreb sada u najtežem trenutku zbog korone, ljudi su u svojim domovima, a čak se još pomalo svaki dan trese! Sve to i kada sam ugledala Katedralu i vidjela je takvu, Katedralu koju sam gledala čitav život  - sada su mi zasuzile oči. Ovaj pogled prema dva tornja zagrebčke katedrale, simbolom moga grada pratio me je oduvijek, ne samo na razlednicama,  na svim turističkim prospektima i monografijama glavnog grafa Hrvatske, to je i oduvijek bio pogled kojeg se sjećam iz ulice Račkoga – pogled s mjesta ispred nekada moje škole i prvog mog radnog mjesta i tada sam približavajući se Trgu velikana shvatila da je to mjesto preko kojeg prolazim već više od šest desetljeća, moje susjedstvo, moje je to djetinjstvo, mladost, čitav život - suze su mi potekle. I stajala sam bespomoćno kao nekada davno, davno tu pred mojom nekadašnjom osnovnom školom kao da je prvi dan škole i kao da imam ponovo sedam godina, a ne deset puta toliko! I sada sam odjednom osjetila svu onu veliku neizvjesnost koja me prati već skoro mjesec dana u ovo doba korone kao što je nekada davno pratilo ljude u "doba kuge i kolere", sav strah s pitanjem kuda i što dalje, što me čeka, što svih nas čeka? A  onda mi je maska stegla usta, puhnem kroz nos i naočale se zamaglile i više nisam znala kako s rukavicama na rukama obrisati nos i stakla, a sjetila sam se da ne smijem dodirivati nos i oči – a rukavice i maska smetaju pa mi je to postalo smiješno, zamagljene mi naočale smetaju sve više, ne vidim ništa, pa kako ih sada skinuti i obrisati, a kako skinuti masku, dali uopće skinuti masku i tada kud s njom I tako sam nekako došla k sebi. Požurila sam do najbližeg dućana, do "Konzuma" i "Spara" ali brzo prije toga fotografirala sam Katedralu – ovakvu kakva je sada. Znam bit će takva za kratko - drugi tjedan skida se pola južnog tornja - tužno, i nezamislivo bit će bez njega. Naime toranj je nestabilan, napukao je i postoji opasnost da se sruši na crkvu i izazove ogromnu štetu ili na ljude pred Katedralom.

Živjet ćemo dalje s Katedralom gotovo samo s jednim tornjem, i vizura Zagreba nikad više neće biti kao što je bila! Sada se obnavljala skoro 20 godina, od 1992. - znam da smo te godine davali prve veće dobrovoljne priloge za uređenje naše Katedrale, a sada tko će dočekati - da opet bude kao nekada! Ja po svoj prilici - ne i čitava moja generacija - zato sam se rasplakala! A sve se to dogodiilo za 6 sekundi! I mnogi će tako slično osjećati i proživljavati i tješit se pozitivnim mislila, s nadom, pokušat će usprkos svemu biti mirni i s vjerom. Mladi će oformiti novi život, dalje i u svom gradu kakav je, možda drugačiji. Uostalom i mi stariji – reći će mnogi - naravno to je samo zgrada, kamen, crkva - glavno da nije više ljudi stradalo - ali nekako boli ta promjena, to da više ništa neće biti isto - ni mi, ni sve oko nas - poslije iskustva korone, izolacije, novih iskustava drugačijeg života i potresa! Možda će Zagreb kao grad doživjeti dobre promjene, možda,  nadamo se, jednog dana će biti ljepši! Sigurno -  bit će velike promjene, jednog dana možda na bolje kao što je bio izgrađen poslije potresa 1880. - otada dalje izgrađeno je upravo ono što je najljepše u Zagrebu - čuvena "zelena potkova".  Hrvatsko narodno kazalište, današnji Hrvatski državni arhiv - bivša secesijska Nacionalna i sveučilišna knjižnica i mnoge druge reprezentativne zgrade u takozvanom donjem gradu - možda se sagradi novi centar oko nove NSK i sve to što se davno planiralo dođe na red, možda Zagreb dobije nove mostove i podzemnu željeznicu - metro, nove bolnice, muzeje, knjižnice... tko zna, možda. Ali bit će zauvijek puno toga drugačije - korona i potres su okrenuli novu stranicu u povijesti našeg glavnog grada, a čini mi se i u našim životima - materijalno, emotivno, tjelesno, duhovno, vizualno... pa budi optimističan ako možeš! Ali veliki Krleža bi rekao "Još nigdar ni bilo da nekak ni bilo" - tako nekako svi mi moramo misliti, naročito u noćima kada mnogi Zagrepčani još uvijek odlaze u krevet obučeni ili bar u trenirkama bojeći se novog potresa. Ne ponovio se nikada više!

Narcisa Potežica, mr.sc., Zagreb, 4,04,2020.