subota, 4. travnja 2020.

Božica Jelušić | Ozbiljne godine

Dakle, kad čovjek dođe u "ozbiljne godine", to svakako ima svojih prednosti. Prvo, izmakneš iz direktnog fokusa javnosti, pa tamo negdje, na obodnici, možeš pomalo otkrivati, odmatati i razvijati svoju "drugu ličnost", koja stoji izvan socijalnih obrazaca i uzoraka, i nije dizajnirana po vladajućoj haute couture (kao što bi rekao Huxley u "Slijepom u Gazi"). Naime, sve ono što nam je nakalemio i osakatio PRINCIP SVIDLJIVOSTI, sada može otpasti, kao ljuska s mrtve ribe, paunovo perje ili zmijska košuljica. Ne treba nam više, i što je najvažnije: sada možemo govoriti ljudima oko sebe istinu, da nam je dosadno, da smo umorni, da smo nešto već tisuću puta čuli , te da nas se ne prima njihovo opće mišljenje, javni sud niti nabadanje oko stvari kojima se nikada nisu dubinski bavili.

To je ona faza o  "nošenju ljubičastog", kako to fino pjeva Jenny Joseph, i da, to je prevela moja malenkost i ne, nije napisala Szymborska, velim po stoti put. Na popisu prednosti u tom smislu, stoji proživljavanje naših "djetinjarija", luckasto ponašanje, nebriga o vanjskoj ljepoti (premda briga o stilu!), ugađanje sebi na prvom a drugima na drugom mjestu, te uživanje u trenutcima postojanja, za koje smo odlučili da nam budu izuzetni i dragocjeni. To je ono, kad
likove iz svoje mladosti tri puta pretrijebiš i prosiješ kroz sito, pa za ono što ostane imaš posebne oči i posebnu naklonost, i veliš poput Slamniga: "a neki su i onda zgodni dečki".

Što hoću zapravo reći? Tek nam ozbiljne godine pokazuju, da smo u životu podosta birali pogrešno i po labavim kriterijima, bilo da je riječ o partnerstvu, prijateljstvu, suradnji ili hobističkoj sklonosti. Ima mnogo himeričkih situacija, u kojima se priklonimo ljudima, obavijemo oko njih svoj bršljan (ili oni oko nas) , te trajemo u nekim vremenskim dionicama, s mukom održavajući zadane pozicije. A onda dođe kriza, rat, pandemija, neuspjeh, bolest ili bilo što izvan obrasca i mi vidimo da smo bili okruženi strancima, dajući srce u krive ruke, polažući svoje dionice u provizornu banku. Nema ničega više, osim gole istine: ostarjeli smo, ubrali smo s grane "naknadnu pamet", koja više ne djeluje svrhovito.

Jer naravno, da je druge prilike , druge karme i mogućnosti izbora, koga bismo mi birali? Hrabre ljude, odane ljude, velikodušne, vesele, sa smislom za humor i ironiju, sa zalihama srčanosti i srdačnosti, koji ne zaboravljaju lijepo i lako otpuštaju naše i svoje zablude i površnosti. Lake na oprostu, čvrste na dobroj vjeri. Lucidne i pronicljive, fleksibilne , otporne na društvenu koroziju, živa uma i kritičkih predispozicija. Klonili bismo se energetskih vampira, fanatika, poslušnika, kunktatora, adoranata, egomana, dosadnjakovića, skorojevića i lažnih nabožnjaka. Izbavili bismo se od "univerzalnog " i "kolektivnog" čovjeka i njegovih nebuloza i fikcija.

S onim pak drugim, makar i jedinim bićem koje nam je preostalo, podijelili bismo kruh i mast, jednom s lukom dugi put sa šećerom na vrhu, kao u djetinjstvu. Slušali bismo stare "vinilke", pili čaj od višnjevih grančica, čitali samo "uhate" stranice u knjizi (naglas) i ponekad, noću, molili bismo Višnjega da nas to biće nadživi, jer svakom su vremenu potrebni takvi, što su se u sjeni razvili do pune i neprolazne ljepote, kao divlji ljiljan u sjeni štaglja, među drskim korovima i starudijom, što cvate od čiste milosti, za nas nevrijedne i kratkovječne ljude, očajno željne nezaslužene pozornosti..
4. travnja 2020.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.