subota, 28. ožujka 2020.

Božica Jelušić | Tajne vremeplova

Giorgio de Chirico: Turin Spring
Grad je bio pust kao oglodana kost. 

Danju i noću vjetar je nadizao odbačene papiriće, prošlogodišnje lišće, stare novine, plastičnu ambalažu, neotvorena pisma i izgužvane račune, noseći ih prema periferiji, gdje je počinjala livada, s oštrim i suhim raslinjem, tužna i zakorovljena. Nije bilo ptica, čak niti drskih golubova, koji su u nekim vremenima izmetom obilježavali teritorij, ne štedeći nikoga, od fasada, balkona i apsida, do spomenika i glava prolaznika. Zapravo, sada ni tih dokonih šetača nije bilo, ni onih što u parku sjede po klupama, ni koji tegle kofere s kolodvora, guraju dječja kolica, nose torbe s knjigama ili sumanuto trtljaju u mobitele, staklenih očiju, nalik na polurobote, doplutale s drugoga svijeta. Jedino su magnolije cvale, u svojoj kneževskoj raskoši, dovoljne same sebi, omamljene vlastitim mirisom. 

Čudan je bio grad. Uglavnom u ruševinama, poslije zadnjeg potresa. Krnji, nakrivljen, kao na nevoljnom dječjem crtežu za domaću zadaću. Neki su se dimnjaci strusili i tu su zjapile crne rupe, kao izvađen zub. Nečije se zaboravljeno rublje njihalo na konopcu, mašući bespomoćno u prazninu. Mnogo žbuke otkinulo se s pročelja, mnogo starinskih ukrasa, vjenčića, frizova, girlandi, faunskih glava, lavljih čeljusti probijenih alkom, tužnjikavih nimfi slijepih očiju otpalo je sa svojih mjesta, i nitko ih se više i nije sjećao. Vidjelo se da je netko pokušavao čistiti. Tragovi lopata i bagera izgrebli su pločnik, no volja je popustila, kako to obično biva. Ljudi se u nesreći podaju melankoliji, napuste započeto i odu tko zna kamo. I ovaj je grad svjedočio o tome. Napola očišćen, napola prisložen, stajao je u nekoj bivšoj poziciji, čekajući neizvjesnu sudbinu.

Začudo, nije uopće vonjao. Činio se steriliziranim, ispranim od kiše, snijega, nebeskih antiseptika. Nigdje mirisa pregorenoga ulja, čipsa, bureka, ovčjeg i svinjskog mesa, kiselog zelja, ribica, masnih gulaša, začinjenih kobasica, svježega peciva i neizbježne kave. Lokali su zjapili slijepim staklima izloga, zatvoreni. Prašina padala po zavjesama, skupljala se u kutevima i po rubovima stolarije. Jelovnici u okvirima od hrastovine abšisali su na suncu, slova im postadoše nečitljiva. Pažljivo je oko moglo zamijetiti da su lutke u trgovinama odjećom nosile neku smiješnu robu, nevjerojatnih krojeva, iz davno prošlih sezona. Nitko ih nije presvlačio, nitko poravnavao narozane rukave ni naherene kape s velikim cofekima na vrhu. Čini se da su i miševi solidno obavili posao: čak i za nastranu modu novovjekih lažnih klošara, bilo je previše rupa i poderotina na neobičnim mjestima u tim skupim haljinama, suknjama, kaputima i hlačama. 

Potres je očito bio snažan, no vidjelo se da je prije njega gradom prošla još neka pohara, bolest, pandemija. Mnogi plakati izvješeni po trgovima i javnim mjestima, opominjali su ljude na oprez, karantenu i mjere zaštite. Poput kazališnih rekvizita, posvuda su ležale maske svih boja i oblika, propisane za zaštitu od virusa. Valjda je u nekom trenutku netko shvatio njihovu beskorisnost, jer bijahu pobacane bez reda, u bijesu, silovito otkinutih držača za uši. Netko se uneredio na rasipan medicinski paket sa znakom Crvenog križa i poslaganim buntovima: vrlo znakovita poruka .Likovi nekakvih bivših značajnika, naboranih, ušminkanih, zalizanih i antipatičnih, zurili su s izvješenih postera, s porukom: OSTAJEM DOMA. Zacijelo, ni jednom namjerniku ne bi bio jasan smisao ove poruke. Srećom, namjernika ovdje uopće nije bilo, čak ni u potrazi za uspomenama ili izgubljenim vremenom. 

Tko bi znao, kamo su svi ti ljudi isparili, iščilili? Neki su ostali pod ruševinama, neki spakirani u urne (u to doba, vele kronike, kremiranje je bilo propisano kao jedini način sahrane), a treći su možda nestali po šumama i gorama, gdje je još bilo zaklona za preživljače, sektu koja se razvila širom globusa u posljednjoj deceniji. Nažalost, ništa se nije moglo očitati iz umjetnosti. Posljednje objavljene pjesme stanovnika grada govorile su o sentimentima, akcidentalijama, nemoći zaparloženog duha, o impotenciji, strahu od promjena i pravih osjećaja, o krizi imaginacije. Bile su to pjesme bez kojih bi svijet posve smireno opstao, bez gubitka. Bila su to imena koja i nije nužno bilo upamtiti. Ništa od toga nije moglo spasiti ni jedan jedini život. 

Giorgio de Chirico: The one consolation
Pa ipak, u toj turobnoj i gotovo nestvarnoj slici, dvije su pojave posve odudarale od svega ostaloga. Povremeno bi se nad gradom pojavio leteći predmet, škripav, lelujav, s nekakvim svjetlucavim prozorčićima i natpisom TIME MACHINE, Vremeplov, na donjoj strani jajolike konstrukcije. Ništa se posebno nije događalo, samo bi se pojavio i nestao, a svi oni ljudi od skrutnutog zraka, koji su prividno čekali u redovima pred ljekarnom, matičnim uredom i kioskom, raspršili bi se u sitne fragmente i nestali. Vidjelo se da su zapravo hologrami, premda razum ne bi mogao shvatiti odakle ih nevidljiva sila izvlači i projicira na platno mrtvoga grada. No, druga pojava bila je mnogo stvarnija: starac u poodmakloj dobi, u bijelom habitu, s okruglom kapicom na glavi, izlazio bi svakoga jutra, te šepajući zbog vidljivo bolnoga kuka, ulazio bi u svih pet gradskih crkvi, uvijek po istom redu i s istom svrhom 

On je molio, skrušeno, predano, klečeći na hladnu kamenu, a pohabane crne cipele otkrivale su tanak, gotovo prošupljen potplat. Oko vrata, na velikom lancu, nosio je prosti željezni križ. Jedina vrijednost bio je veliki, pomno izrađen prsten na desnoj ruci, koji bi svjetlucao kad bi Bijeli Čovjek na čelu učinio znak križa. Potom bi položio sitan cvjetić na oltar i nastavio svoju dnevnu ophodnju, strpljiv, sam, potpuno predan zadaći. Imao je neobično blage crte lica, velike, pticolike oči, koje su mnogo toga vidjele u nekim prošlim vremenima, i zanimljive bore smijeha oko usta. Nekada je u tom skrhanom tijelu boravio vedar, koleričan duh, kojega ni teška stvarnost nije uspjela u potpunosti izbrisati. 

Po načinu na koji je uranjao u dubinu prošaptanih slogova, vidjelo se da je to radio cijeloga života. I kretnje su mu, usprkos šepanju, bile odnjegovane, ukroćene, bez napadačkih poza i razmetljivog traženja pozornosti. Kao da se trudio zauzeti što manje prostora, ne smetati nikom, ne prljati odjeću, ne disati previše zraka, ne nastojati ni oko čega, osim gologa postojanja, da bi se odradio jedan ozbiljan posao. Kad bi ga dobro promotrio, i neznanac bi zaključio da jede kao ptica, spava poput nedužna djeteta, da mu za radost dostaje vrt iz kojega uzima to skromno, modro cvijeće za oltare, i da je njegov saveznik netko veoma moćan, tko se brine za svoje alate na Zemlji, održavajući ih u optimalnom modusu. 

Dakle, molitve su trajale i cvijeće je bilo svježe, položeno uvijek blizu Gospinih kipova, i u praznim bi crkvama njegov korak odzvonio ritmičku dionicu, s jednim jačim i drugi slabijim udarcem, kako već hodaju šepavi ljudi, koji ne vole štap kao treću nogu. Negdje sredinom proljeća, kad je modroga cvijeća počelo nestajati u vrtu njegove velike, potresom netaknute kuće, na gradski se trg spustio škripavi vremeplov. Bijeli je čovjek žmirkao na izlazu iz pete crkve, zaslijepljen metalnim odbljeskom uglačane oplate. Otvorila su se nevidljiva vratašca, i jedan anđeo, svjetlokos i tanušan kao arapska sablja, izašao je iz jajeta, približio se starcu, nježno ga uhvatio za ruku i odvibrirao u njegovu pravcu nešto nalik na milozvučni govor: 

-Sveti Oče, posao je završen. Otkupili ste slijedeće pokoljenje za jedan eon. Pođimo, Vaše mjesto već čeka! 

Uzdigli su se u hipu, ne osvrćući se da vide kako se Grad ispod njih pretvara u oblak crvene prašine, nestajući ispod rubova horizonta. 

2020. Božica Jelušić 



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.