Kolumne

srijeda, 11. ožujka 2020.

Aleksandar Horvat | Negdje tamo nestaju šume



Svakog jutra oko šest, osim vikendom, vozim iz Ludbrega kratku pospanu dionicu do Rasinje i natrag. Dva puta po deset minuta. Pa onda to ponovim poslijepodne. Ujutro brojni automobili nakrcani ljudima puze od domova prema tvrtkama ili, u manjem broju slučajeva, vraćaju umornu treću smjenu. Radnički autobusi skupljaju mamurne i pomalo promrzle radnike velikih tvrtki. Mali i hitri dostavni kamioni s namirnicama voze drski slalom do svojih destinacija. Kombi vozila sa svježe otisnutim jučerašnjim vijestima žure na svoja odredišta pokušavajući preteći Internet. Veliki zatvoreni furgoni i cisterne vuku se i smetaju po cesti, remete vidljivost. Takvih, srećom, nema previše. No ono što opažam u zadnjih godinu dana je neobično veliki broj kamiona s prikolicom i tegljača od one posebne vrste - “šumara” ili “šticara”. Šumar se zove po šumi, a šticar po “šticama”, onim šipkama koje u parovima strše u vis sa strane i pridržavaju kamionski “rukovet” trupaca.

Danas ujutro nabrojio sam ih deset, praznih. Svi idu u smjeru Podravine, na njima oznake raznih pilana, tablice raznih gradova. Za jutarnje prilike voze regionalnom cestom neobično brzo. Vjerojatno postoji norma koliko “fura” se mora odvesti na razne destinacije. Nebitno je kojom brzinom i kojom cestom, rizici su dio posla. Dio njih skreće preko brda, valjda za Križevce, dio juri prema Koprivnici. Prazni nekud odlaze, prazni se neće vraćati. Od pola sedam na dalje sam za računalom, kroz prozor više ne brojim i ne znam ima li ih još praznih na putu prema nekoj svježoj krčevini.

Jutro je jednostavno, prije jutarnje kave sam djelomično letargičan, sve nekako prođe bez posebne emocije, tek sa slutnjom. A ona se ostvaruje tijekom dana. Baš kroz moju ulicu prolaze ti isti šticari, natovareni, pretovareni drvećem označenim markicama poput onih na mrtvačevom palcu. Ne brojim, ali svako malo poneki zatrese prozore i učini da zaspali mačak u snu podigne uho. Razmišljam, koja im je norma, zarada, ušteda kad je toliko silno potrebno voziti trupce kroz centar Ludbrega, pa onda valovitom i zavojitom cestom prema Varaždinskim Toplicama, umjesto, kad već voze, gotovo ravnim o blagim zavojima Podravske magistrale. Silne šume već dugo sele nekamo, tko zna kamo, linijom najmanjeg financijskog otpora, cestama najveće vidljivosti.

Popodne, opet do Rasinje i natrag. Vozim rutinski, premećući u glavi misli o proteklom radnom danu. Ne mogu ih ne primijetiti. Šticari, u intervalima od par kilometara, natovareni bukvom i hrastovima odrađuju zadnju današnju rutu u nepoznatom smjeru. Zbrajam i množim u glavi u grubom mentalnom kalkulatoru. Nabrojao sam ih dvanaest. Tristo tona srušenog drveća, skoro tisuću kubika ponosnih bukvi i hrastova, sreo sam na cesti samo u tih dvadeset minuta. Jedan kamion je čak imao njemačke tablice, s bradonjom koji žvače neki sendvič, njegov tovar je vjerojatno negdje franco Podravina ili Bilogora. Ako ih i nema više, tih šticara, a prošli su u radnom vremenu najmanje tri put, to je - tri tisuće kubika. A to je tek jedan dan. Srećem ih već mjesecima. Uračunavam radne dane, dobivam najmanje šezdeset tisuća kubika mjesečno. Šezdeset mi se poklapa sa znakom ograničenja brzine pa gasim “moždani” kalkulator da bih posvetio pažnju saobraćajnoj kameri. Stotinjak metara dalje, van naselja, nogometno igralište: zamišljam ga napunjenog polegnutim trupcima šest metara u visinu. Nula naprama šezdeset tisuća, rezultat kojim Hrastove šume gube utakmicu od Ljudske gramzivosti.

Negdje tamo nestaju šume. Negdje tamo u srcu ili na periferiji Podravine sad već postoji neko ogoljelo gorje, na primjer Bilogora, ili neka opustošena i prazna ravnica uz Dravu, prepuštena bazgi, bijelim vrbama i divljim kupinama, za koju nitko ne mari sem srna što se skrivaju po preostalim šumarcima i čude se što im pogled seže tako daleko. Sad ih se dobro vidi sa svake čeke. Nestaju šume koje nitko do sad nije dirao, troše se i stenju ceste nepredviđene za teški promet, usamljene su obilaznice gradova, odbačene jer su par kilometara preduge, decilitar nafte skuplje.

Nastat će iz tog silnog drva valjda sedam milijardi ormara, stolova i stolica, ali u nekoj drugoj zemlji. Nastat će na kraju neki bogataši koji će se do smrti boriti s neodlučnošću kojim autom otići na beskonačni godišnji odmor, kojom jahtom isploviti, u kojoj kući živjeti, koji vodopad kupiti, kakvim namještajem opremiti grobnicu…

Šteta je što drvosječe nemaju pravo na priziv savjesti. Ovi koji voze šticare i oni koji rade na pilanama, oni samo koriste poslovnu priliku. Uvijek netko prvo pita: Možemo li srušiti ovaj hrast? A netko drugi daje dozvolu. Za sječu stoljetnih šuma nema opravdanja, a kažu da nema ni planova. Negdje tamo nestaju šume kao da ih nikad nije bilo.


Foto: Pixabay

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.