Svibanj u Zagrebu uvijek je označavao početak jačih evenata poput Floraarta, Tjedna dizajna i Ljeta na Štrosu. Te godine to je još bilo pojačano prvim izdanjem piknika u bijelom na tajnoj lokaciji pod nazivom Le Diner en Blanc.
Ipak, najbolja pučka veselja bila su u znaku graha!
A gdje na grah nego u Maksimir?
1. maj, grah i Maksimir bili su joj dobitna kombinacija. Tim više što su se svi okusi i mirisi tog proljeća ujedinili s mirisima studentske menze i njene predstojeće promocije . Odličan besplatan grah koji je najbolji jer se radi na veliko, old school atmosfera i zabavni popratni program na pozornici bio je pravi klasik među svim godišnjim zagrebačkim događanjima. Samo da vrijeme posluži…
„A, štreberica, i ti si tu!“ nasmijala joj se frendica iz gimnazije koja je od faksa odustala i po završetku Opće gimnazije krenula na posao na Poštu.
Tamo su kao i u Banci završavali oni s najbolji vezama.
Nije joj zavidjela. Znala je da ima svoj put i nije imala namjeru odustati.
I
A onda je došao i taj dan. Jedan od najsretnijih u njenom životu.
Bilo je sunčano lipanjsko jutro kada je u pratnji svojih roditelja po završetku Medicinskog Fakulteta svečano govorila zakletvu .
"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta..... Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."
Predano, marljivo sa puno entuzijazma godinama je samozatajno obavljala posao koji je za nju bio Poziv.
Iz milja bi ju zvali „našom malom doktoricom“.Osrednje visine, punašna, uvijek jednako ošišane poluduge crne kose u crnim suknjama i skromnim izbljedjelim pletenim puloverima, nezamjetljivo bi se kretala bolničkim hodnicima kao netko tko je srastao sa samim bolničkim zdanjem.
„...Poziv je, najjednostavnije rečeno, viša sila...“znala bi reći.
Ono što morate raditi jer bez toga ne možete čak i ako vam ne donosi profit. Imaju li svi ljudi poziv, ne zna se. Razne se teorije mogu pronaći oko te teme ali poziv najčešće ovisi o određenom talentu. Ako imate dara za slikanje onda je uglavnom logično da to i volite raditi i želite slikati svaki slobodan trenutak, a ostatak vremena proučavati umjetnost. Ako imate talent za programiranje velike su šanse da ćete imati potrebu neprestano nešto programirati. Ili postati haker. Imate li dara za pisanje…pišete...“
„...Možda ste i vi susreli u životu nekoga tko je obavljao svoj poziv. To su oni profesori koji uspiju izvući najbolje i iz najgorih učenika, liječnici uz koje se pacijenti osjećaju sigurno i smireno...“
II
U trenucima odmora voljela je slušati muziku, ponekad bi išla na Koncerte . Šansone su ju uvijek znale razvedriti svojom ljupkom umiljatošću.
Posebno Arsen i njegova Kuća za ptice:
„...Već sedmi dan je kišilo
ko sa mnom da je čitav svijet
zaboravljen...“
ko sa mnom da je čitav svijet
zaboravljen...“
Od najranijeg djetinjstva njena su djeca veselo i razdragano donosila hranu pticama u njihovu kućicu pod borom.
Tražila bi pjesmice o pticama i posebno voljela čitati „Cvrkutanku“. Zbirku pjesmica koje imaju tek po nekoliko kratkih strofa, a svejedno uspiju širiti pouku o ljepoti svijeta koji nas okružuje i o značaju obitelji i prijateljstva. U dijelu “Ptičji status” svaka pjesma govori o jednoj ptici i njenim značajnim karakteristikama. Dio “Cvjetnik” govori o svakom cvijetu iz vrta, te posebno o pšenici, iako nije cvijet, ali je vrlo važna biljka. Dio “Moj tata” govori o članovima obitelji, pogotovo ocu i djedu, te o nekim važnim obiteljskim odnosima.
Kasnije su njena djeca sanjarila o vilama i vilenjacima. Čitala o vilinskoj magiji i oduševljeno pričala o čudesnim stvorenjima koja obitavaju u šumarku pored njihove kuće, a povremeno useljavaju i u njihove Kućice za ptice.
„...Na koga su tako luckasti...?- pitala bi se tih dana montirajući treću kućicu za ptice ispod bora prorijeđenih grana koji je prije nekoliko godina bio utočište sova ušara.
I njena mama i djeca razdragano su gledali ljupku rukotvorinu kako se ljeska na škrtom zimskom suncu i čekali stanare koji vrebaju iz prikrajka.
III
„...Već sedmi dan je kišilo
ko sam mnom da je čitav svijet
zaboravljen“
pjevušila je vozeći se na posao od malog gradića u blizini Zagreba prema bolnici u metropoli .
I tako godinama.
Najljepši dio dana bilo joj je jutro .
Otvorila bi oči i duboko udahnula. Krenula s ritualima koji su uključivali pomoć majci s Alzheimerom u obavljanju jutarnje toalete, pripremu doručka i ručka, buđenje djece za odlazak u školu. Spremala bi još tople krevete i osluškivala zvuk pucketanja drva u kaminima . Sve joj se činilo kao tiha muzika.
Ubrzo bi se našla na cesti u svom autu na putu za Zagreb.
Jutro je bilo hladno. Već odavno ogoljelo drveće bilo je okićeno mrazom koji je blještao na zubatom suncu.Treperio se i i presijavao kao da svira neku simfoniju. Cesta je bila skliska bez ijednog automobila. A onda je iza jedne okuke s desne strane ugledala hrpu smeđeg lišća uz izvučena drva iz šume i nešto nalik ljudskom tijelu.
Zastala je, izašla iz auta i krenula prema neobičnoj hrpi.
Susretala se sa smrću na radnom mjestu, ali nikad u ovakvim okolnostima.
Ubrzavala je korak shvativši da se radi o muškoj osobi u dugom smeđem kaputu, crnim hlačama i papučama. Ležao je na leđima ravan poput svijeće i smiješio se. Leš joj se smiješio poluotvorenih očiju . Bi je neobrijane brade, sitnih pramenovia sijede kose s injem i tankim tragom krvi od sljepoočnice do ovratnika karirane košulje.
Mrtav više od deset sati.
U vezi s događajem drugi dan u novinama kratka vijest:
...“Muškarac rođen 1929. godine, kako neslužbeno saznaje Klix iz MUP-a , preminuo je nakon što ga je u Samoboru udario automobil.
Nesreća se dogodila oko pola noći, kako saznaje Klix. Policija traga za počiniteljem koji je pobjegao...“
IV
„Kako je gospođa mama?“- pitao ju je njihov bolnički kapelan koji je jedno vrijeme služio i u njihovoj župi.“Koliko se sjećam, ona bi sada mogla imati 88 godina? Sretna je što je s Vama...
Postavljao je pitanja i odgovarao na njih, tražeći neke spise u zajedničkoj prostoriji njihove Bolnice.
„Danas se s tabletama može pomoći i dementnima...“
Ona bi kimala glavom i razmišljala o činjenicama.
Znala je da statistički podaci brojnih istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj od demencije boluje 90.000 osoba, a samo u gradu Zagrebu pomoć je potrebno osigurati za 17.000 pacijenata.
Susretala se s brojnim obiteljima.
Njihov osjećaj krivice, ljutnje i usamljenosti miješao bi se sa zbunjenosti depresijom i anksioznošću.
Njihov osjećaj krivice, ljutnje i usamljenosti miješao bi se sa zbunjenosti depresijom i anksioznošću.
„ ...Ona odlično zna povijest, a ne sjeća se što se u kući događalo ujutro...“- znala bi reći njena kolegica za svoju majku.
„...On više ne bi smio voziti auto jer ne samo da ne vidi, ne može naći ključeve auta koje je negdj odložio...“- govorio bi kolega za svog oca.
„...Sad nas već sve u obitelji izluđuje svojim ponavljanjem istih pitanja...“
„...Neće se kupati jer se nema gdje zaprljati, neće jesti jer nije gladna..“
„...Više ne poznaje novce...Ne poznaje nas...“
Članovi porodice doživljavali bi promjene kao gubitak zbog koga osjećju tugu. Znali bi biti očajni zbog nestanka onog što je osoba nekad bila.
Govorili bi o ljušturi koja je nekad bila osoba koju su poznavali i voljeli..
Ona bi se s njima empatički povezivala i savjetovala ih. Ponavljala bi ponovo i ponovo da briga o osobi koja pati od demencije može nekada iscrpiti do te mjere da je osobi koja se stara o njoj i samoj potrebna pomoć.
Zalagala se da pomaže i pomagačima. Sugerirala je da potraže pomoć prijatelja, članova porodice ili da zatraže stručnu pomoć.
- Podjelite s drugima svoje osjećaje o iskustvima njegovanja dementne osobe;
- Odvojite vrijeme za sebe
- Procijenite koliko možete izdržati dok ne postane previše;
- Nemojte optuživati sebe niti oboljelu osobu za probleme s kojima se suočavate. Zapamtite, uzrok je bolest;
- Ne ustručavajte se tražiti pomoć;
- Nemojte zaboraviti da ste prvenstveno Vi važni a onda ste važni i osobi koja pati od demencije.
U isto vrijeme bi znala:
„... Nema lijeka za Alzheimerovu bolest i nema načina da se smanji oštećenje živaca koje uzrokuje u mozgu...“
„No, postoje lijekovi koji pomažu u...“
Ponavljala je te rečenice tjednima, mjesecima, godinama i sudjelovala u pomoći i podršci mnogim znanim i neznanim ljudima. Radila na bolničkim odjelima i bezbrojnim dežurstvima.
Ipak, i ona je priželjkivala mamu smjestiti u dom premda je znala da je to IZDAJA, a IZDAJA NIJE RJEŠENJE..
V
Obiteljska situacija te godine bila joj je pomalo neuobičajena u odnosu na prosjećnu hrvatsku obitelj .
U djevojaštvu se radovala djeci i priželjkivala ih imati barem petero. Sada je imala djevojčicu od 5 i dječaka od 10 godina .
Ah, da i spomenutu vlastitu majku koja je bila još jedno dijete od 4 godine u uznapredovaloj fazi demencije.
Bivši suprug netragom je nestao negdje u Irsku koja je postala omiljela destinacija hrvata. Što očekivati od maminog sina koji je do 40-e živio u gradskom stanu u sobi sa figuricama ratnika i minijaturnim oružjem? Što misliti o prenježnom sanjaru koji se uvijek besprijekorno oblačio i imao samo odlične ocjene cijelo školovanje da bi na kraju postao psihoterapeut? Nakon 10 godina braka i nekoliko razgovora u četiri oka, poljubio je njihovu djecu, pozdravio njenu mamu i otišao.
„Ti si kriva“- govorila je njegova majka.
„Sve Vi današnje žene tjerate karijere i zanemarujete obitelj“
„To Ti je Ginofobija“- rekla joj je prijateljica psihoterapeutkinja.“Strah od dominantne žene“ A to si Ti.“
„ Treba Ti biti jasno da uprkos ogromnoj žrtvi naprednih ljudi svijeta još uvijek živimo u društvenom sustavu kojem najbolje odgovara naziv – patrijarhat. To je društvo u kojem vrijedi “zakon oca”, odnosno, sustav društvenih odnosa u kojem muškarci nadziru i kontroliraju žene. Po tom nepisanom pravilu muškarac dolazi ispred i iznad žene, pa je prirodno da i donosi odluke u njeno ime.
Čak i odluke koje uključuju njeno vlastito tijelo.Uz to postaju iznimno agresivni kad im se suprotstavi žena koja u pitanje dovodi njihovu dominaciju. Tada postaju grubi jer ne trpe neposlušnost. Ti si imala tu sreću da nabasaš na jednog takvog mužjaka.Napravio Ti je djecu i napustio Te.“
Čak i odluke koje uključuju njeno vlastito tijelo.Uz to postaju iznimno agresivni kad im se suprotstavi žena koja u pitanje dovodi njihovu dominaciju. Tada postaju grubi jer ne trpe neposlušnost. Ti si imala tu sreću da nabasaš na jednog takvog mužjaka.Napravio Ti je djecu i napustio Te.“
VI
„...Već sedmi dan je kišilo
ko sam mnom da je čitav svijet
zaboravljen“
pjevušila je i tog jutra kad joj je kolegica spomenula njemačkog pisca koji je osoba s autizmom.
Stručno se usavršavala baš na području neurologije, napisala neke radove za Konferencije u Hrvatskoj i izvan nje i shvatila da o toj problematici zna samo površno.
Lijekovi i terapije samo su tamponirali situaciju tisuća pacijenata s kojima je dolazila u kontakt. Ubuduće će morati tražiti rješenja koja imaju i duhovnu notu povezanu s duhovnom dušom.
Rješenje je našla u vjeri...I u bolničkom kapelanu...Kao suza na oko....
„ I danas zvoni mobitel za hitne slučajeve“ – rekao joj je bolnički kapelan na jutarnjoj kavi.“ Kao da se obitelj plaši preuranjenog pozivanja jer bi i smrt došla ranije“
Uzeo je molitvenik, popravio tamne haljine i krenuo.
Imao je crno svečeničko odijelo i bijeli ovratnik a u posebnim trenucima za teške bolesnike stavljao je naramenicu u obliku šala, koji se razvio od rimskog Orariuma. Stola je imala ušiven križ u sredini i na krajevima.Prilikom oblačenja spuštao bi ju prekriženu preko prsiju, i na bokovima ju pričvrstio s cingulumom . Upotrebljavao bi ju u situacijama molitve za Božjom milosti i vraćanjem haljine neumrlosti koju smo izgubili grijehom prvih ljudi.
„...Kako je to svećenicima izgledalo jednostavno...“-mislila je.
Sjećala se njihovih razgovora u najtežim trenucima kad je trebalo obitelj pripremiti na odlazak.
„...'U bolnici se najmanje može govoriti o kvaliteti života. Čovjek je tu bespomočan i ovisan o pomoći drugih. Ali, upravo ovdje treba afirmirati njegovo dostojanstvo . Kvaliteta života odnosi se na neke dijelove, a čovjek je i duša i tijelo. Dostojanstvo se odnosi na cijelu osobnost, bez obzira na to u kakvim okolnostima čovjek živi, bio uspješan, neuspješan, bolestan ili zdrav...“
„...'Pri koncu našega života sve nas napušta. Ostaje samo ono što smo dali, što smo darovali. Samo se to broji. Napuštaju nas i psihičke i fizičke sposobnosti, nestaju izvanjske forme, napuštaju nas i prijatelji. Ostaje samo osjećaj da te Bog voli i prihvaća , da je on jedini oslonac koji računa s tobom u svim prilikama. I u zdravlju i u bolesti. On ima svoj plan s tobom, iako osjećaš da si suvišan. Možda opterećuješ i obitelj i društvo, ali Boga ne opterećuješ...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.