Sonja Smolec | Franjo Nagulov: Zemlja zalazećeg Sunca

Zbirka poezije Franje Nagulova "Zemlja zalazećeg sunca" najprije će privući pogled svojim neuobičajenim dizajnom, koji bih mogla nazvati "pomaknuto", ali ne u negativnom smislu. Pa kad je već ispred mene bio izazov ne samo zbog smjera tiskanja teksta, već i zbog samog naslova, veoma simboličkog, ispisanog crvenim slovima na crnoj pozadini naslovnice i dimenzije knjige koja stane u svaki džep, odlučila sam pročitati je temeljito.

Premda je ljubiteljima poezije poznat duže vrijeme, moram priznati meni je više bio poznat po tome što su drugi govorili i tek po ponekoj pjesmi.

Razlog je jednostavan - nisam si nikada dala dovoljno vremena kako bih temeljitije upoznala njegov rad. Šteta.

Naslov zbirke je ujedno i naslov pjesničkom kolopletu ove knjižice. I onda šok:

Svjetlo zalazećeg Sunca u glas pjeva
Svjetlo je tama

Tama je svjetlo.

i tako četiri puta.

Pa je li Nagulov zeza svoje čitatelje ili je ovo svojevrsni novovjeki poetski kontrapunkt dadaizmu i njegovim idejama o pojmu umjetnosti? U svakom slučaju, veoma hrabro.

Okrenuvši novi list otkrila sam da je Franjo Nagulov pjesnik koji, sviđalo se to nekome ili ne, voli svoje čitatelje šokirati. Za mene, ono što slijedi bilo je ugodno iznenađenje poetskog izraza, poezije toka svijesti, veoma ozbiljne, guste, tamne tematike.

Njegovi su stihovi puni tame i gorčine, ne libi se koristiti riječi koje ja osobno ne bih nikada koristila u poeziji, što ne znači da su u njegovoj suvišne.

Opisujući, ili, ustihujući našu svakodnevicu, strgnuvši sve kraste i ogolivši, ne samo svoje, rane do bola i do krvi, prisiljava one koji ne vide, koji ne osjećaju, da otvore ne sam oči već i um i suoče se sa stvarnim životom - sa istinom ovdje i sada, a to nije nimalo ugodno.

Razmišljala sam, što može tako mladog čovjeka natjerati da u stihovima istovremeno riga led i plamen? Očito ništa dobro, jer stihovi su suviše realni da bili samo fikcija.

Ova knjižica će svojim izgledom zasigurno privući mnoge no, moram upozoriti da ono što je između korica, nije za svakoga. Nije za one koji vole svijetom ići samo lakoglavi i lakonogi, koji pored puta vide samo cvijeće. Ovdje se svakako ne radi samo o optimistima. Mogla bih čitanje zbirke Zemlja zalazećeg Sunca usporediti s odlaskom u kino gdje nam, kad se ugase svjetla, prikazuju film koji prema plakatu nismo očekivali, ili s odlaskom u restoran gdje se pod privlačnim nazivom jela krije nešto što nismo mogli zamisliti i što izgleda i ima okus koji nismo očekivali.

Ako bih morala birati što me najviše impresioniralo, ne bih se mogla odlučiti. Bio bi to pogrešan pristup Nagulovoj poeziji. Iščitavajući stihove i vraćajući se na njih, mogla bih reći što me potreslo. Bila su to dva naredna reda:

Najveći sinovi zemlje zalazećeg sunca
ništa ne rade, drugi rade umjesto njih.

Samo u ta dva stiha sažeta je tematika cijele zbirke koja me podsjeća na Danteov Pakao:
 "Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!" (Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate!)

Na vama je da zaključite na što je mislio i zašto se u Zemlji Zalazećeg sunca "sinovi dijele na najveće, na velike i male".

Istovremeno, njen završetak, njen vizual ruje i kopa i podsvjesno podsjeća na stih iz  Očenaša: Kako na nebu, tako i na zemlji, koji ovdje riječima nije nigdje spomenut i koji ima daleko dublje i starije značenje od samog kršćanstva. Je li u Franji Nagulovu zapretena iskra vjere ili je istu odavno u potpunosti izgubio, što je u njegovoj podsvijesti življe od svjesnosti, taj zaključak prepuštam svima koji će pročitati ovu malu ali moćnu knjigu poezije.

Knjiga kako počinje, tako i završava uz Pozdrav zalazećem Suncu.

Svjetlo zalazećeg Sunca u glas pjeva
Svjetlo je tama
Tama je svjetlo.

i tako četiri puta.

Pa, dobrodošli u Zemlju zalazećeg Sunca!

Naklada:
Brodski kulturni krug, Đakovački kulturni krug 2019.