petak, 28. veljače 2020.

Oleg Antonić | Farsa na Marsu





Što ću na Marsu? Ondje tek sam slutnja,
u kamen spregnut pjev za rijekom daha.
Banem li namah, lako bi pomutnja
stresla i planet zaboravnog praha.

Eoni vjetra rašpali mu tjeme
šarajuć plohe sablasnim sonetom.
Ako se igdje skrilo kakvo sjeme,
bit će da spava, promrzlo sa svijetom.

Varavo crven: krv bit će il' bješe?
Kao da nada brazdama se hvata
bez traga sila što se suncu smiješe.
Kako u praznom da prepoznam brata?

Lijepa je radost naroda u času
prilike sjajne da se zbaci sjena.
Sušta je krepost ufati se spasu
vlastitog straha dok te duši pjena.

Pa ipak, tamo vidjet se ne mogu.
Nije mi korijen od legura sazdan.
Ja roj sam divlji, žitko klupko nogu
u bezbroj kola rasplesanih vazdan;

leteći cirkus, kockarnica, drama,
bujica žudnje što u zviježđe kulja,
prostor po sebi, svoj, bez mrve srama;
plodnica dok me patuljasta ljulja.

Može se izba činiti malenom;
neka i škripi zapuštena lađa;
u slast pijanstvo kapetanu lijenom;
još uvijek mene ovdje vrijeme rađa.

Zalud bi jutra grlila tišinu,
samotni uvid milovao čelo,
kad golom tijelu što želi nigdinu
hropac u trenu olovo bi splelo.

Zar da se kljaštrim tek na dio bića,
navlačim na se oklope i brane,
sve da bih, jadan, mimo punog žića
tratio snage... nabirući dane...?

Hiniti život? Tim se farse kite;
šaljiva laža pozornicom jezdi.
Meni su krošnje da me ludog štite
kad grabim ljubav nesmotrenoj zvijezdi!

Jest da su gorki, kada nisu slani,
s tanjura ovog zalogaji moji.
Zbog tog se katkad klackam u banani:
pobjeći Negdje – nigdje se ne broji...

No k farsi s Marsa?! Za to nemam volju.
Suviše stijenja žilama već teče.
Ostat ću ovdje; čaglji gdje se kolju;
gdje mila janjad Badnje sanja veče.




* Pred ćuprijom nad stoljećem ponora; osluškujući Aleksu Šantića („Ostajte ovđe“; Zora I/1, Mostar, 1896.).

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.