|
|
|
Dendriti
Kallia Papadaki
Prevela: Koraljka Crnković
|
|
Roman o grčkim doseljenicima u novi svijet koji nas podsjeća da su i europljani stoljećima bili imigranti, pokušavajući preživjeti i naći bolji život.
Nagrada Europske unije za književnost.
U Camdenu, u državi New Jersey, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme nove gospodarske krize, živi obitelj Kampanis: muž i očuh Basil, pripadnik druge generacije američkih Grka, njegova žena, bivša hipijevka Susan, i Leto, Susanina izvanbračna kći. Kada u njihovu obitelj stigne djevojčica Minnie, školska kolegica dvanaestogodišnje Leto, koja je nakon smrti majke, Portorikanke Luise, ostala siroče, počinju izvirati skriveni obiteljski ožiljci. Flashbackovima Papadaki u roman uvodi prvu generaciju Kampanisovih, Basilova oca Antonisa, koji je davne 1919. stigao u Ameriku brodom, slijedeći svoj američki san. I baš poput dendrita, isprepliću se i stapaju svjetovi i sudbine triju generacija siromašnih grčkih imigranata i njihovih potomaka.
Kallia Papadaki vješto je ispripovjedila potresnu priču o imigrantima koji su u potrazi za nadom i boljim životom pristizali iz ratom osiromašene i iscrpljene Europe u obećanu zemlju, u osvit velike gospodarske krize koja je dvadesetih godina prošloga stoljeća potresala Ameriku i svijet, o njihovu životu u getu i problemima integracije u novo društvo, o tegobnoj, mukotrpnoj i često ponižavajućoj borbi za preživljavanje i mrvicu ljudskog dostojanstva. Roman je to o potrazi za životnim smislom pod ruševinama izgubljenih prilika, propalih brakova i poslova, a koji ponajprije tematizira pitanja osobnog i kolektivnog identiteta.
|
|
|
|
|
|
Stablo pjesama
Abdellatif Laâbi
OSOBNA ANTOLOGIJA (1992. – 2012.)
Prevela: Lea Kovacs
|
|
Antologijska zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije.
Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“ Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.
|
|
|
|
|
|
|
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.