nedjelja, 23. veljače 2020.

Nevenka Lukin | Triptih bjegova


KAKO NISAM POBJEGLA OD KUĆE

Sve sam ispričala Ani dok smo skupljale šiške iza vrtića, iz njih izvlačile pinjole, tukle ih kamenom i jele sočnu jezgru. Bio je rujan, a Oma i Ata, kako sam ja zvala svoju baku i djeda, bili su kod nas u Arbanasima na ljetovanju. Kako smo prve dvije i pol godine živjeli svi skupa u Mariboru, jako sam se vezala za njih i obožavala sam putovati k njima, a još više njihove posjete Zadru. Naravno, dozvoljavali su mi sve što mama nije, kao na primjer dvije kugle sladoleda prije ručka i poslije toga dvojni C, a nisu me ni tukli. Pa sam smislila plan za bijeg:

Malo pred njihov odlazak, dok se unose stvari u auto parkiran ispred kuće, ja ću reći da moram u dućan, oprostiti se s njima i izaći vani. Kad nitko ne bude gledao, prišuljat ću se otključanom autu i uvući se na zadnje sjedište koje je ionako pretrpano stvarima. Tamo ću se pritajiti ispod neke torbe, kese, prekrivača, dok ne stignemo u Maribor. Kad me otkriju bit će prekasno da me vrate natrag i barem ću neko vrijeme provesti daleko od kuće s Omom i Atom.


Ana je prestala skupljati šiške, sjela je na klupicu i gledala me otvorenih usta zadivljena mojom smjelošću. Onda smo zajedno u tišini pojele sve pinjole.

Taman kad sam krenula u ostvarivanje plana, mama je sve pokvarila. Rekla je: „Ma di ćeš sad u dućan, baš kad Oma i Ata idu ča, ništa nam ne treba iz dućana, strpi se i lijepo se pozdravi!“

Tužno sam gledala za renolom četvorkom iz kojeg je Oma još uvijek odmahivala, ni ne sluteći kakvu je avanturu propustila. Sutradan sam se, neslavno, pojavila u vrtiću, a Ana, kao svaka dobra prijateljica, nije ništa pitala.

VRUAŽJA MUNJENICA

Bila je nedjelja, obiteljski ručak i kolovoz. Stol je bio razvučen s obje strane da što više ljudi stane. Žamor, razgovor, smijeh, razdraganost, možda i od vina. Bili su i Oma i Ata iz Maribora. Možda i teta Danica i stric Joso? Možda. Dida se ne sjećam, ali znam da je bila baba Venka.

Mama je spremila veličanstveni ručak u tri slijeda. Juha pod obavezno. Pečenka. Puno priloga. Puno pijata. I desert, ljeto je, pa ćemo sladoled. Još zdjelica. I kava. Još šalica, pijatelića i žličica. Cijelo more čaša i naramak noževa i piruna. A onda su sve te zdjele i teče, svi ti pijati, duboki i plitki, veliki i mali, masni i ljepljivi od slatkog, završili u kuhinji. Skupa sa mnom. Vrata su zatvorili. Da ne smetam zveckanjem.

A velika sam ja već. Najesen ću u 6. razred. I znam da je suđe moja zadaća. Ali danas sam toliko željela biti dijelom tog okostolnog blagovanja, makar i šutjela. Biti lagano opijena njihovim razgovorima. Svjedočiti, slušati, upijati. Natruhe slovenskog koji se utiskuje u kualjski. I čuditi se istim riječima. U'leto, kažu Kualjani, leto, rastegnu Slovenci ono e. Da, tu sam htjela biti. A ne u kuhinji sa suđem naslaganim u tornjeve. Prati ću ga satima. Do tad će žamor iz susjedne blagovaone jenjati, a zatim i nestati. I neću se imati čemu vratiti. Nije fer. Ko' Kalimeru, prava pravcata nepravda penje mi se u grlo. Spušta se u šake što se zatežu i odbijaju uzeti spužvu i uštrcat joj čarli. Na zidu visi daščica za rezanje kruha, na njoj blokić za poruke. Ruka sama poseže za kemijskom zataknutom iznad blokića i piše:

„Otišla sam. Nemojte me tražiti.“

Iskradam se u hodnik, što baš i nije teško, jer oni su zacenili od smijeha na nečiji vic. Tiho zatvaram ulazna vrata na izlazu iz stana.

Nagli osjećaj zabranjene slobode nosio me na zapad, hodala sam žustro, bez cilja, bez osvrtanja i s jasnom rečenicom što nosila me sve dalje i dalje: „Sad ćete vi viditi! Nisan ja Pepeljuga koju samo tako možete zatvorit u kuhinju! Vidit ćete vi svi! Nije se s Nenom zaje******!“

Duga šetnja sve do zadnje kuće u Diklu i onda natrag, zaokružila sam Borik i vratila se do Maraska parka, odakle lijepo vidim svjetla našeg stana. Sjedim na deblu. Ljuljam se na improviziranoj ljuljački. Igram se s nečijim psom. Verem se po konopu što visi sa stabla. Klonim se mulaca koji su došli zapaliti. Rasteglo se popodne. Mrak se uvlači u park, a nelagoda u me. Otišla sam bez plana. Samo da pokažem da mogu. Samo da dokažem da mi ništa ne mogu. Nestaje dana i mojeg prkosa. Drčnost je spuznula s visokih grana. Hrabrost se zavukla u crnu duplju. Ma dosadno je ovdje. Idem ja doma!

Ne uzimam lift. Polako se penjem stepenicama, dugo oklijevam između četvrtog i petog kata. A onda, otvaraju se vrata i izlazi netko iz stana. Po šuštanju fuštana razaznajem babu Venku. Koja me bogznakako osjetila. I krene iz nje bujica riječi, tek napola razumljivih.

Vruažja munjenice, mati i tuac te svuder truaže, ča si nako pošla ča i nikomu nišće ne rekla! Ajme za muku isukrstovu, vikala je, ali nekako sve mekše i s olakšanjem koje dijelila sam s njom. Olakšanje što sam tu, što sam se vratila doma. Ja, vruažja munjenica.

NA MOTORU

-    „Je l' mogu ja s dečkom na motoru u Grčku?“

Smijeh se prolomio za nedjeljnim ručkom. Neizrečeno „ne“ bilo je jasno ko' jarko sunce tog ljetnog dana ranog kolovoza '85.

Zapamtit ćete vi ovu nedjelju. I baš sam lukavo pitala za Grčku. A Grčka nam nije ni u peti, ni na pameti. Nama su bube u glavi i vjetar u kosi. Njemu malo više nego meni, ja se furam na kratku jež frizuru. A naša ruta ne vodi na jug već na sjeverozapad.

Samo da krenemo već jednom. Nagovaram ga već mjesecima. Gogeca, kako su ga svi zvali. Plav i štrkljav, tvrdoglav. I pomalo lud. Tek od zimus punoljetan, u usporedbi s mojih šesnaest činio mi se tako odraslim. I sposobnim sprovesti naš san u zbilju. Njegov crveni MZ 250 i nije neka moćna makina, ali je sasvim dovoljan da se napravim važna kad dođe po mene u gimnaziju nakon zadnjeg sata. Zaokružili bi dvorištem „Barakovića“, a onda izjurili na cestu dok bi mi se po leđima lijepili zavidni pogledi cura i ponekog dečka iz razreda. Barem sam ja tako zamišljala.

Odluka je pala, krećemo na Lovrinju ! Još jedan strateški potez; svi će biti zabavljeni sa stotinu drugih stvari, spremanjem cigančice, kako smo mi dole na otoku zvali janjeće kotlete bačene na gradele, obiteljskim okupljanjem, rodbinskim ogovaranjima, neće tako brzo shvatiti da me nema.
Kali, večer uoči puta, krišom i tiho, što tiše mogu, spremam torbu, jer sestra je već zaspala. Malo sam zašuškala, ona se promeškoljila i otvorila oči. - „Di ideš?“ - pita, napola kroz san. - „Nigdi, ajde okreni se na drugu stranu i spavaj.“ Srećom, mala je još, tek će za koji dan napuniti osam, pa me poslušala. I nije me cinkala.

Ja jedva da sam išta odspavala od silnog uzbuđenja. Jutrom sam se sjurila dole u kuhinju i babi Venki slagala da idem po Anu Mariju u Preko, „da je dovedem na Lovrinju“. Ništa nije posumnjala, draga moja baba, bilo mi je krivo što je tako lažem, pogotovo kad je rekla – „Neka, neka, i obiedvat  će s nami“ - ali morala sam si kupiti malo vremena, prije nego što se starci pojave u Kalima nakon posla.
Dočekao me na trajektu, sa zavjereničkim osmjehom mi pružio kacigu i kožnu zaštitu za bubrege. Oko vrata smo obmotali identične plave marame od mekanog pamuka, opkoračila sam emzejca i zagrlila ga s leđa. Potisak kretanja natjerao me da prionem još jače uz njega. Zatvaram oči. Avantura počinje.

Adrenalin me spucao tek negdje oko Karlobaga kad sam popila kokakolu i shvatila da smo bjegunci. Pitanje je sata kad će alarmirati miliciju, moguće i granicu. Hoće li tata, koji radi u ministarstvu prometa i veza, potegnuti veze i zaustaviti promet? Uzdala sam se u udicu koju sam bacila prošle nedjelje na južnu granicu Jugoslavije. Nisam dala strahu da mi ukrade užitak otvorene ceste. Vjetar u lice kad dignem vizir kacige. Neustrašivo ležanje u zavojima koje sam maestralno svladala u ovih godinu dana što se vozamo na motoru. Čak sam ga i sama nekoliko puta vozila po Diklu i Boriku, naravno bez dozvole. Ma nitko nam ništa ne može!

Poslije Rijeke krenula mi je krv na nos. U panici pred granicu. Što ako nas uhvate? Hoće li nas strpati u zatvor? Naš ili talijanski? Hoće li me izbaciti iz škole? Prekasno za povratak. Prerano za odustajanje. Prejaka je želja za onim što se ne smije.

Carinik nam je samo mahnuo da prođemo. Možda zbog feragosta i velike gužve? Možda nas čekaju na granici s Grčkom? A možda jednostavno imamo sreće. Italija nas je dočekala svečano, njišući visoke čemprese uz vijugave ceste, posute ljupkim tratorijama i blještavim supermerkadima.
Kasno popodne stali smo u kampu Monfalcone. Promijenila sam dinare u lire, našla telefonsku govornicu i nazvala u Kali.

- „Ma di si pošla', vruažja....“ - uspjela je protisnuti baba Venka prije nego što joj je mama otela slušalicu.

- „Nena!!! Ne znam di se smucaš s tim svojim, i ne zanima me, ali ZA PO URE DA SI DOMA!!!“ - vikanje se čulo i van govornice.

- „Mama“ - pokušala sam izreći što mirnijim glasom usprkos srcu koje se htjelo raspasti od lupanja, - „nemojte se ništa brinuti, vratit ću se za par dana“ .– bujicu njenih riječi ostavila sam da visi u slušalici. Više nisam zvala. Da ne kvarim raspoloženje. A i da nam ne uđu u trag. Gledala sam ja te filmove, začas te lociraju i onda adio mare.

Nismo imali za šator, samo vreću za dvoje i suze svetog Lovre. Nenaspavani i razdragani sutradan opet u sedlo, marame nam se vijore ko' zastave na sletu za Dan Mladosti, a tamo gdje završava cesta i počinje Canal Grande, čeka nas Venecija, romantični cilj našeg putovanja. Raskošna u svojoj dekadenciji, Serenissima nas nije razočarala. Iako propada i naočigled svijetu tone u lagunu, čini to dostojanstveno, poput mletačke kraljice čije su odane podanike zamijenile horde revnih turista. Zahvaljujući Živki, mojoj besmrtnoj profesorici iz umjetnosti, koja, se, baš kao i Venecija zamrzla u nekom prošlom vremenu, prepoznala sam mistični dah Bizanta, vitičasti barok i špicastu gotiku. Kanale nismo prošli u gondoli, nemamo mi tih para, već s rukom u ruci, uvlačeći se u gužvu da bacimo pogled na Most Uzdaha. Ponosna što baratam talijanskim, spretno sam se cjenkala s prodavačima suvenira, tražeći sitnice za ponijeti doma. Nama najbolji gellato na svijetu polizali smo na Rialtu, popeli smo se i na zlatnu Duždevu palaču, a za kraj se dali nagovoriti od fotografa da nas uslika na pjaci Svetog Marka.

Ali nije tu kraj. Cesta je iz Venecije odvijugala na istarske brežuljke. Odgađajući povratak, punih smo pet dana lutali srednjovjekovnim gradićima, istražujući sve boje istarske zemlje. Crvena nam je najbolje legla, uz prašnjave cipele i već prljave marame. Za tartufe nismo ni znali, a za vinske ceste smo bili premladi. Emzejac je gutao asfalt, a mi sendviče s parizerom. Jutrom nas je u kampu, onako bez šatora, sunce rano budilo, tjeralo dalje, na još jedan vijađ, do skrovite vale, do idućeg seoca, uz rijeku, niz brdo, u zavoje, u kriva skretanja, koja na tako malenom poluotoku, vazda završe na pravim putevima. Svađali smo se i mirili, ljubili i kupali, puno se smijali, vozili se i slušali walkman, svaki sa svojom slušalicom na uhu. I pjevali we are the suuuultans of swing.

Sultani swinga su u petak shvatili da imaju još samo za tank benzina do doma. Vrijeme je za povratak. U Zadar smo stigli kasno. Od straha pred kaznom odgađam odlazak doma za još jednu noć; prespavat ću kod Gogeca u ljetnoj kuhinji, nema smisla budit starce usred noći.

Ujutro pokunjena stižem doma, zvonim, tresu mi se ruke. Tata otvara vrata. Iznenađenje skriva mrštenjem. Sestra se naviruje iz sobe, napola uvrijeđena, napola zadivljena. Dok ulazim, mama me u prolazu samo ošine pogledom i hladno odreže – Ja više nemam kćeri - i zalupi kuhinjskim vratima. Tata pokušava posredovati. - Trebala si nam se javljati! Nemaš pojma kako smo brinuli! Glumi strogoću. A ne ide mu. Mama stavlja robu prati i dalje demonstrativno šuteći. I tako pola sata. A onda su me pitali da što sam im kupila u Veneciji.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.