Kolumne

nedjelja, 9. veljače 2020.

Božica Jelušić | Sunce u gori, Mjesec nad Kvarnerom


Znam da organizirani ljudi to ne vole, ali meni je zbilja najveći gušt poći na jednu stranu, a završiti na drugoj, kad sam bez obaveza, kad me nigdje ne očekuju i uglavnom ne poznaju. Arhitektura je moja strast, a konfiguracija krajolika, drveće, boje, lomovi svjetla, blizina vode i oblaci nad predjelima, podižu pravu plimu oduševljenja u mojoj duši. Vidim li usamljenu brvnaru ili vrtnu kućicu, odmah bih se u nju preselila, i bez struje i vode, samo s karabitnom lampom ili petrolejkom, dobrim dekama i malim špiritnim kuhalom.U čamac bih sjela premda ne znam veslati ni plivati, po uskoj bih brvi prešla, iako ne hodam dobro po ravnoj crti.

U jednu riječ, na putovanju se probudi neka ""druga ja", koja znade obične stvari, praktične, plemenske, koja razumije starožitije, brzo uči, ima jednostavne navike i duboko poštuje diktat prirode i njezinu svetu premoć nad ljudskim životom. Landrajući po Gorskom kotaru i Kvarneru, ponovo vidim kako mi je svejedno jesam li dospjela na željeno odredište, ili "zaglavila" u gradiću tako ljupkom, malenom i skladnom, kao da ga je neka ruka ručno klesala, preslagivala, zidinama opasivala, dala mu vrtove, gušterne, terase, stepenice, maslinike, loze, oštarije, crkvu, magistrat, park, školu i malu tržnicu, te ga imenovala pločom s uklesanim glagoljičnim slovima, ili sam zaista završila na terasi kakve mondene vile u Opatiji, pretvorenoj u nobl svratište svjetske elite.

U doba poklada dobro je završiti u Moščenici na KANDELORI (Svječnici) i prisustvovati "uličnom teatru" koji obnavlja legende iz povijesti mjesta .Prozori zrače toplim,medenim svjetlom, šušti bršljan na zidu, oleandri se naginju nad stube, akoraci po mozaiku od uglačana šljunka, odzvanjaju ritmom spontane kantate, koju će jednom marljiva ruka zapisati. Sve je već uglazbljeno u svemirskoj ksjdanki: i Mjesec nad Kvarnerom, okus vina na nepcu, lovranske maske i svjetlucave krpice u kuli, stihovi čakavskih pjesnika, miris fritula, titraj veselja koji ispunjava naša do jučer umorna srca.

Htjeli smo zapravo u Kastav, a završili u Brseču i Moščenici, ali to nije presudno. U jednom zimskom vrtu vidjela sam preživjelu "ružu siromaha", kako bi rekao Krklec: "O kasna ružo, ružo usred trnja, / pjesmo bez riječi, ružo, kaži meni, / Čemu tvoj miris, tamni, bezimeni, / Kad nesta cvijeća, plodova i zrnja....". Uglavnom, mislim na onaj par gavranova u čistu plavetnilu, koje smo danas vidjeli tamo negdje kod Debelog vrha, gdje još ima zadnjih tetrijeba gluhana, a noću se katkad čuju vukovi.Vidjela sam i crnoga konja, poput prikaze, na izgrebenom rasteru zemlje i tankoga snijega. D. kaže da lunjaju slobodno, noću, bez stalnoga mjesta i suhe štale, a vlasnici ih samo povremeno prebroje, bez jasne svrhe njihova postojanja i uzgoja. Možda je tako najbolje: biti poludivlji i ničiji, samo postojati, dok se svijet vrti usvojoj napregnutosti i ništavnosti, naizmjenično, po nekom neshvatljivom načelu.

Došli smo doma kasno i spavala sam čvrsto i mnogo sanjala, no kako opet jedan moj pjesnik veli, "malo od toga bijaše istina".

9. veljače 2020.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.