petak, 31. siječnja 2020.

Božica Jelušić | Večenajevo stoljeće


Noć muzeja dočekujemo u GOLI, na imanju VEČENAJ, u krugu njegove obitelji i štovatelja. Bit će to uvod u proslavu 100-obljetnice slikareva rođenja, koja nas očekuje u proljeće. Zaista, gizdava i velika obljetnica, budući da je ovaj svestrani stvaratelj, slikar, pisac, etnograf i leksikograf snažnim znakom svoga talenta obilježio proteklo stoljeće. Bio je čovjek neograničene mašte, velike energije, ljubavi za zavičaj i stvaralačke snage koja ga je podržala do kraja dugog i plodnog života , u kome ga je vodila jasna misao: "Svojega kraja treba rad imati, nigdar ž njega ne treba bežati".

I zaista, u toj enklavi uz mađarsku granicu, gdje se hektar zemlje otet Dravi i močvarju zlatom plaćao, on je našao razloge za neupitnu "ljubav za lijepo i za život plodni". Imao je teško djetinjstvo i mukotrpnu mladost, ispunjenu siromaštvom, opasnošću, brigama i nedaćama, uskratama i gubitcima svih vrsta, što će sažeti u dva stiha: "Živel sem u dobu sakakvomu, pak sem moral biti kriv i ja nekomu". S četiri razreda osnovne škole, probijao se kao tkalac, nadničar, šumski radnik, poljodjelac, a onda se, kako veli " počel zapirati" u svoj unutrašnji svijet i slikati i zapisivati po svojoj intuiciji, svom nahođenju i svom emotivnom kompasu.

Teško bismo ga mogli smjestiti u okvir HLEBINSKE ŠKOLE, ne samo zbog prostorne distance, već zbog vrlo malih doticaja sa hlebinskim slikarima. Večenaj je u pravom smislu "inzularac", živi, radi raste na svom otoku, bilježi kote, premjerava prostor, izmišlja boje i motive, učeći od prirode i puštajući na volju vizijama koje ga obuzimaju: podravski će kraj napučiti i nastaniti bićima starine i dubine, od prapovijesti do Biblije, od početaka kršćanske civilizacije, do "Gagarinove ere". Mišlju i osjećajima strastveno stoji uz svijet prirode, strahujući za hrastove šume, livade košanice, brazde i potoke, koji će zbog ljudske pohlepe nestajati pod betonom i asfaltom, u silnoj želji za "urbanizacijom". Nestanak tradicijskog načina života doživjet će kao osobni gubitak i udarac.

Zabilježio je kistom i perom čarolije godišnjih doba, velika pananonska podnebesja, stanovnike guštara, šuma i dravskih struja, ptice nebeske , žabice na listu lopoča, magle, oluje, sunčana podneva, mjesečinu i svitanje, kad prsne život u hiljadu pupova, pa srhne prema nebu u granama i lišću, u vriježama i bršljanima, tražeći put prema vječitom Izvoru. Rođenje i Pasiju Krista spustio je na podravski zemljovid, gdje je udomio i Evanđeliste da bi o tome rekli svoj pravorijek. Poput proroka, njegovi su zlatoperi PEVCI nagovještavali zoru čovječanstva i sumrak civilizacije. Napisao je nekoliko tisuća stranica, posebice vodeći računa o svom kajkavskom govoru i pučkoj baštini.

Smatrao je da su ljudi "Božji alati", kojima višnja volja oblikuje zemaljski život i svijet. Valja reći, kako je Ivanovom sviješću i talentom oblikovan ponajljepši friz na hramu hrvatske kulture i njenog naslijeđa. Imao je format velikog stratega i vođe, no "pokorio" je svijet svojim slikama, dospjevši u najprestižnije galerije i visoka mjesta , gdje se čuvaju remek-djela slikarstva. Svijet je došao k njemu, na tu prekodravsku kotu, koju su oči na karti jedva pronalazile i raspoznavale.Imali smo čast dijeliti s njim vrijeme, zavičajnu ljepotu i prijateljstvo, što spada u najveće moguće povlastice.

Naklon i slava tome životu i djelu.

31. siječnja 2020.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.