petak, 8. studenoga 2019.

Danijel Špelić | Catherine Coulter – „Labirint“


„Bio je visok, najmanje metar osamdeset osam, taman i vrlo mišićav. Osim borilačkih vještina, bilo je očito da redovito vježba. Čula je neke prolaznike kako ga zovu pravom muškarčinom. Da nije znala da je agent, prepala bi ga se. Izgledao je čvrst kao čelik, osim očiju, koje su bile vrlo blage plave boje ljetnog neba.“

Oh, da, ovo je roman o lovu na serijskog ubojicu. Na ovaj citat ću se još vratiti jer ima veze s glavnim muškim likom, ali za početak ćemo krenuti malo edukacijski. Znate što je „Behavioral Analysis Unit“? To je serija „Zločinački Umovi“, to je Clarice Starling, to su rock zvijezde FBI-ja, odjel koji izrađuje psihološke profile i love serijske ubojice i koji je danas opet jako popularan zbog serije „Mindhunter“. Knjiga na kojoj se ta serija temelji čak je spomenuta u ovome romanu kao glavni motiv zašto je glavna junakinja pristupila FBI-ju, i to je okej, knjiga je nešto kao Biblija za BAU jedinicu. Znate tko je Sherlock Holmes? On nema veze s FBI, ali se tako zove glavni lik, ženski. Lacey Sherlock. Koliki moron od pisca moraš biti da ideš svog lika nazvati po drugom mega popularnom liku i onda u radnju i razgovore stalno ubacivati kako ju svi podjebavaju za ime Sherlock. No, shit, Sherlock, to je nevjerojatno glup potez.
Dakle, Lacey (iz *ebenog principa je odbijam nazivati Sherlock kao svi ostali u romanu) je naša nova Clarice Starling. Kada su „Kada jaganjci utihnu“ osvojili svijet, svaki pisac je mislio da ako spoji ženski lik, FBI i serijske ubojice dobiva recept za uspjeh. Lacey ima mrtvu sestru ili polusestru (pisac je sam bio zbunjen u kakvoj su točno rodbinskoj vezi) i ona je odlučila da će ući u FBI i postati stručnjak i uhvatiti gada koji je to napravio. Jer FBI je dječji vrtić; tamo dođete na vrata, pokucate i samo velite da želite biti agent i opala, vi ste agent. Sada, naša Lacey ne radi u BAU jer da bi pisao o tome moraš nešto i znati o tome, jelte, možeš ti izmišljati sranja usput jer to radi svaki pisac, ali ne baš toliko. Zato ona radi u posebnoj jedinici koja je ista kao i ova prva, ali ima pravila koja su da nema pravila i nju vodi naš glavni FBI pastuh; Dillon Savich. Čak mu je i ime moćno i suptilno kao slon u stakleniku (Savich-Savage-Divlji) i kada ga upoznate... pa, dobijete onaj opis s početka teksta. Jer, FBI agenti su jedno vrijeme bili Škoti prije Škota; macho frajeri, muževni, opasni, kad su ih vidjeli, ženskama su gaćice same padale od zanosa. Pravi FBI agenti su se valjda valjali od smijeha, kao i pravi Škoti, ali tako je to bilo kada želiš jahati na nečijem tuđem uspjehu, odnosno uspjehu Jaganjaca...

Rekoh da je ovo još jedan roman o lovu na serijskog ubojicu, pa da ga i spomenem prije nego to zaboravim (autorica je često zaboravljala o čemu joj se radi roman). On ima poseban način rada (kao svi) on ubija na grozan način (kao svi) on je pametan (kao svi) neuhvatljiv (kao svi) i bla, bla, bla. To je to, sve što trebate znati o njemu. Mislim, nije da sam želio znati malo više o njemu, ali kako je ovo kao neki roman o jedinici koja lovi serijske ubojice (budemo se kasnije vratili na to) bilo bi lijepo, ono, malo čitati nešto o takvim stvarima, psihološki pristup i tako te gluposti. Jer psihologija je zanimljiva, pogotovo kada se doda za motivaciju glavnom negativcu. Kada se koristi samo kao fensi-šmensi izraz da vam lik bude cool, to nije zanimljivo. Rekao sam da je autorica zaboravljala o čemu joj se radi roman. Pa, uglavnom, ubojica je ubio njezinu sestru ili polusestru (ili nećakinju iz petog koljena, prestao sam mariti jer prvi put se to spomene u 10 poglavlju), ali, to se ne spominje često jer su druge stvari na tapeti. Tako imam glavnu kučku, žensku koja se našoj Lacey obraća kao da ima 15 godina, kao da obje imaju petnaest godina, u vezi glavnog pastuha jer ga ona želi za sebe. Ah, to niste očekivali, jel'te? Da sve žene padaju na glavnog dasu, i da, sve one mrze glavnog ženskog lika jer on trza na nju - preokret koji nitko nije vidio. I muškarci su ljubomorni na njega jer... *ebiga, radnja kao iz sapunice, samo što ima kao serijske ubojice u pozadini. I doslovno se više priča o glavnom pastuhu i glavnoj ženi nego o bilo čemu drugom. Kada bih izbacio sve ponavljajuće priče o tome kako; šef gleda na nju, kako šef stalno nešto traži od nje, kako ona gleda šefa, kako priča o šefu i kako drugi pričaju o šefu i njoj i sve *ebene moguće reference na Sherlocka Holmesa (jer svaki lik koji se pojavi ima jednu spremnu za izreći), ovo bi bila kratka novela od 50-ak, a ne napuhano čudo od 300 stranica.

Spomenuo sam kako jedinica radi. Pa, psihološki profili nisu magija niti vidovitost, oni su dobre smjernice koje pomažu policiji u traženju osumnjičenih. Oni nisu precizni koliko serije i filmovi tvrde već su generalno općeniti. Naš glavni pastuh je ustvari Vidoviti Milan jer njegovi profili su u detalj točni, do toga koliko je negativcu dugačak pimpek. On je super-drot, Fox Mulder nije ništa naspram njega. Naša junakinja prvog *ebenog dana na poslu uhvati serijskog ubojicu. U ovome romanu serijski ubojice padaju s neba, samo iskoče - hop, evo me. Lov na njih u stvarnosti traje mjesecima i FBI je više savjetnik nego sam lovac, ali onda ne bi dobili „scene“ gdje Vidoviti Milan izvlači zaključke iz dupeta (pogrešan lik se zove Sherlock) i stvara rješenja iz čistog zraka. Volim ja malo kreativne slobode u svemu tome, ali ne baš toliko kreativne jer se time ubija svaka napetost; nema se osjećaja da su ti ljudi neka posebna prijetnja te doslovno dođu samo kao sredstvo da se pokaže kako su naši junaci sjajni, fan-*ebeno-tastični i nevjerojatni.

Radnja banalizira serijska ubojstva i dolazi na granicu parodije (jedan ubojica se zove Toster - jup, točno ste pročitali), ali s druge strane su to klasični opisi gadosti koje takvi ljudi rade, a koji bi trebali biti mračni i šokirajući.

Dakle, meni je ovo bilo banalno. Na trenutke bi roman malo uhvatio ritam, malo bolji dijalozi ili situacije i baš kada bih pomislio da će otići u nešto dobro, možda u malo ozbiljnijem smjeru, dogodi se nešto u vezi pastuha i stvar ode u krasni k... Ipak, okej, može se pročitati, nije tako nepismen, ali ako očekujte nešto mračno i dobro kao što su „Crveni zmaj“ ili „Jaganjci“..., ovo nije to. Ovo je roman koji je napisan nakon što je sve to dobilo puno zanimanja od javnosti i djeluje kao brzinski zgrabi-pare-dok-možeš projekt koji bi svakako bio bolji da se fokusirao više na tematiku koju gura pod nos, nego li na odnose koji su kao dio loše sapunice, stvarno loše sapunice. Ovako je valjda okej za ubiti vrijeme dok ne naleti nešto bolje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.