Daniela Bobinski | Pod stablom

Stajao je na vratima kuće. Svitalo je. Maglica se vukla nad poljima, polako skupljajući svoje rosne haljine, bježeći pred suncem koje je najavljivalo svoj dolazak svijetlim sjajem koji se podizao iznad obzorja.

Otpuhnuo je dim cigarete dok mu je pogled mamila zelena šuma, sva čista i svježa pod jutarnjom rosom. Košulja, malko izgužvana, bila mu je raskopčana do prsiju, sinoć je u njoj legao ne imavši snage ni svući je pred odlazak na spavanje.

Ispod podvinutih  hlača virili su mu zglobovi i bosa stopala. Osjećao je svježinu i hladnoću mokra praga pod njima. To mu je godilo. To je tješilo njegove noge koje su zadnjih mjeseci prošle toliko blata, čupale se svednevice iz mulja ljudske sebičnosti, kala pohlepe i neosjetljivosti. Bio je već umoran od te borbe da zadrži ritam  koji mu je srce dirigiralo, dok su mu korake sapinjale blatnjave staze, korijenje i šiblje.

Otpuhnuo je još jedan dim i jedva primjetno stisnuo šaku skrivenu u džepu izlizanih hlača.

Daljina raspregnuta pred njim zvala ga je svojom neomeđivom širinom i visinom. Zvala ga je svojom novošću, kao da je znala koliko je volio upijati u sebe pogledima još nedirnute prostore.  Ponajviše,  zazivala ga je svojim sveprisutnim mirom koji je stajao pred njim nepomičan kao i ova velebna stabla koja su samo postojala u tom času zaustavljena života.

I onda je jednostavno zakoraknuo u travu kao da je to sasvim normalna stvar. Napravio korak. Pa još jedan. Još jedan. I samo nastavio koračati. Mokra trava milovala mu je stopala. Daljina je svejednako zazivala:

- Dođi…

Hodao je kao da je i dalje u onom snu iz kojeg se maločas probudio, želeći da potraje, da ne prestane, da jutro nije došlo sa svim brigama koje je sinoć otresao od  sa sebe zajedno sa cipelama pokraj kreveta.

Hodao je i svakim korakom ostavio trag u travi i u tom tragu ponešto od bolna grča koji je danima nosio u trbuhu, tog kamena pod srcem koji ga je pritiskao i nije mu dao disati.

Sunce se podizalo, bojeći nebo blagim bojama zore. Grijalo mu obraze još hladne od suza koje su mu se noćas slijevale niz obraze u ono nekoliko trenutaka dubokog i muklog ridanja koje si je nakon dugo vremena dozvolio.

Sunce se podizalo neizbježno i uporno u svom svitanju nad životima ljudi koji su se jednako kao i ono, podizali iz svojih postelja, nakon  noćne obnavljajuće nesvjesnosti.

A on je išao prema šumi, ostavljajući iza sebe svoj prag i s njime cijeli svoj  svijet. Ljude. Tjeskobe. Prijetnju koja je ostala visjeti nad pragom. Pa čak i misli, koje su otpale i ležale nemoćne u zelenim vlatima trave.

Hodao je ravno tek se ponekad malo pomaknuvši iz tog zamišljenog pravca kako bi zaobišao neko stablo ili grm.

Šuma je mirisala. Ptice su pjevale novom danu. On je koračao ne mijenjajući ritam koraka, nižući korak za korakom polako i smireno, kao da šeće. Ipak u tom koraku bilo je i neke odlučnosti, neke prednosti cilju koji nije ni postojao.

Kao da je njegovo tijelo samo hodalo, sasvim slobodno od njegove volje koja je nakon dugo vremena čučala šutke, ruku omotanih oko koljena negdje u nekom prikrajku njegove prostrane duše. 

Samo je bol, od svih njegovih dugogodišnjih prijateljica i sada bila s njim, kao mnogo puta do tada pekla ga je u grlu, stežući mu dah. No i na nju je već bio navikao. Progutao bi je i ona bi se sunovratila negdje u tamne i duboke prostore njegove duše. Tamo gdje bi rijetko zalazio. Podigao bi usne u osmijeh kao zastavu pred još jednu bitku. Podigao ga tako očaravajuće milog, da bi mu se i oči nekako osmiješile, a korak bi mu postao naoko bezbrižan i lak.

Danas nije podigao zastavu. Odlazio je s bojišnice. Dezerter kojem je svaka bitka i razlog za nju izgubio smisao. Bilo je važno samo otići što dalje.

Hodao je ujednačenim koracima. Nije osjećao ogrebotine na licu koje su mu izrezale šibe i grane, ni posjekotine na stopalima koje su se crvenile od krvi. Sve je bilo nekakva praznina. Njegov um i srce, duša. 

Hodao je tako cijeli dan. Kroz guste grane i visoka šumska stabla nije vidio kako sunce prelazi zenit i polagano se spušta ka zapadu. Ni to da je večer zamračila sve oko njega. Udario bi češće o granu ili stablo, ali to ga nije zaustavilo. Išao je dalje posrćući, padajući i uzdižući se, kao da je jedini cilj tek kretati se.

Noć je polagano prešla u dan, a dan u noć. On je hodao. I u nekom sasvim slučajnom času pao je i ostao ležati. Sklupčao se na isti način kako je to činio i u svom krevetu. I usnuo.

Sljedećeg dana, kad se probudio od zrake sunca koja mu se poigrala na kapcima, jednostavno je ustao i nastavio dalje. Sporije, ali s jednakom namjerom. Hodati, samo hodati.

Našli su ga nakon nekoliko dana, sklupčana pod stablom, glave oslonjene na meki jastuk od mahovine.

Nikada više nije progovorio ni riječi. 

Ljudi su to pripisivali traumatskim događajima u šumi, nizali svoje teorije i dijagnoze. Susjedi bi znali provjeriti gdje je, ako ga duže vrijeme ne bi vidjeli. Vraćali bi ga iz šume, jednako uporno, kao što bi on odlazio. Nitko nikad nije postavio pitanje zašto je to tako. Zašto je on stalno odlazio, ni zašto su ga oni uporno vraćali kući.

Možda je to bio njihov način da mu dokažu besmisao njegova postupka ili možda nisu mogli prihvatiti da budu nešto od čega čovjek može poželjeti toliko puta otići.

Jedne takve večeri nisu ga mogli probuditi iz sna pod stablom. Vratili su ga kući, i nakon bdijenja, u

dugačkoj i nikad tišoj povorci , odnijeli su ga pod to isto stablo i tamo ga pokopali.

O razlozima njegovih odlazaka i dan danas se ne govori. Samo ponekad netko se uputi u šumu i ostavi na humku pod stablom kakav vjenčić od lišća ili stručak poljskog cvijeća.

Do humka već se napravio i puteljak od tragova koraka tihih posjetitelja.

Još ga ne puštaju. Ni neće. Ne znaju da su već odavno ostavljeni. Još onog dana kada je po prvi put nestao u tamnom zelenilu šume. I da svi njihovi pokušaji da ga vrate nisu bili ništa do li melem na rani njihove krivnje. Da svi njihovi pokušaji da uklone razloge njegova odlaska ništa ne vrijede, jer su učinjeni prekasno. U času kad je njegova duša već napravila taj korak na litici, taj korak u pad koji više nitko nije mogao zaustaviti.

Ah, da je bar bio ptica. Da je bio ptica… No bio je samo čovjek.

-Viktore, vi ste ga poznavali? Tko je on bio? - upitala je Lana tiho, još pod snažnim dojmom koji je priča na nju ostavila.

- To niste bili vi? Rekli ste nam da ćete nam ispričati o sebi? – dodao je Dorian - profesorica želi da joj napišemo esej o vama.

- To je bio moj otac. I kroz priču o njemu rekao sam vam sve što trebate znati o meni. Priča o ocu obično je  priča o sinu.

- Ali, vi ste nešto sasvim drugo. Pa vi živite u gradu i profesor ste i…

- Šuti, Doriane! – prekinula ga je Lana i uzevši ga za ruku, ustala.

Zatim se nagnula prema Viktoru i poljubila ga u obraz.

- Hvala vam, Viktore – dodala je uz nježan i sjetan osmijeh.

Povukla je ponovo Doriana za ruku i rekla:

- Do viđenja, Viktore, i nemojte odšetati predaleko. U subotu poslijepodne bit ćete opet ovdje?

- Vrlo vjerojatno, lijepa Lano, gdje drugdje?

- Vidimo se onda, dragi Viktore.

Dorian ih je oboje zbunjeno promatrao. Taj starac je dogovorio već drugi susret s njom u jednom razgovoru.  No  i on će naravno biti ovdje u subotu,  ta gdje bi drugdje bio? Bit će tu lijepa Lana.  U tom trenutku nije znao ni za jedno mjesto na kojem bi se radije nalazio.

Viktor je još neko vrijeme sjedio na klupi ispod visokog stabla platane, uronivši u mir koji ga je nadsvodio. Fontana je šumorila svoju melodiju. Sa prvim zvijezdama uputio se prema svom stanu, polaganim koracima. Zvijezde su ga promatrale. Da, bilo je nečeg prepoznatljivog u tom koraku koji je odlazio. Ritam je bio malo drugačiji, no korak, korak je bio gotovo identičan.  Jedna od njih pomalo sjetna pružila je svoju zlatnu zraku između lišća udaljene šume, na mekanu mahovinu podno jednog stabla. 

- Pogledajte! - rekla je iznenađeno.

Na mahovini je ležao stručak svježe ubranog poljskog cvijeća. Cvjetovi su nagnuli svoje male, šarene glavice kao da snivaju.

-Još ga nisu zaboravili. Nisu ga zaboravili.

Iz serijala "Čovjek koji je plašio ljude"