Zdenka Čavić | Usudio se disati

Pluća zemlje opasno su se stanjila, svela na pola režnja jedne strane hemisfere. Pošast je poharala zemlju. Orkanski  vjetrovi, poplave, suše, požari. Svaki djelić zemaljske kugle podvrgnut je nezamislivom pustošenju i razaranju a ljudi stradanju. Zemljani su u hodu preuzeli negativan polaritet. Kada, teško je reći, jer se već stoljećima spremalo uništenje. Katastrofa koja je utjecala i na kozmička kretanja u našoj Galaksiji. Prekršili su odavno osnovni zakon. Zakon  ljubavi. Ni snošljivost više nije postojala.

Slagalica se jednom kad je krenulo, ispunjavala s vremenom kockicu po kockicu do konačne katastrofe, na koju na kraju nije bilo moguće ni utjecati, ni spriječiti. Staklenički plinovi, zagađenja i vode i zraka oduzimala su i ranije čovjeku čisti zrak i vodu, plodnu zemlju i šume. 

Zagađivali su mora i rijeke. Oceanska struja povezana  u jedan veliki eko sustav sa svim vodama zemlje sve više su se punila otpadom i nerazgradivim otrovima koji su uništavali sva bića koja tu žive. Kumuliralo se to s  godinama, prenosilo iz stoljeća u stoljeće, a  ograničeni um čovjeka nije se zapitao kuda to vodi.  Zbog besmislenih eksperimenata, kao i onih namjerno izazvanih od strane  moćnika svijeta, uzburkalo se sve živo što postoji na planetu. I počelo se opasno nagrizati tkivo zemlje.

Nepripremljeni za pošast takvih razmjera, ljudi su ginuli rušeći se domino efektom. Jedna na drugu kataklizma zemlju su pretvorile u opustošenu i neplodnu, daleko od one koju je bila vidljiva iz svemira samo dva stoljeća ranije, kao lijepa plavo zelena planeta.  Puna životinjskih i biljnih vrsta, na kojoj je carevao čovjek. Nedorastao ulozi koju je dobio od Tvorca svega stvorenog. Nepromišljen i uskogrudan, opredijeljen prema sebi a ne prema drugima. Rušitelj a ne stvaratelj. Ratnik i pobunjenik istovremeno. Ne shvaćajući kako će njegova nepromišljenost zatrti svaki trag života i njega samog.

Tom Hides je zvao kolegu i prijatelja na Grenlandu. „Kako je kod vas danas?  Jučer sam razgovarao s predsjednikom, no on tvrdi da nema baš puno razloga za potpuno uzbunjivanje a uostalom, kuda ćemo s tolikim  ljudima“, rekao je?  „Nemamo pripremljenu rezervnu varijantu za njihovo zbrinjavanje, iako već kruže 24 sfere oko zemlje potpuno pripremljene za prihvat nekih milijardu ljudi. Neka vrsta nojeve arke. A što s ostalima“?

„Što s ostalima, to se i ja pitam predsjedniče, premda i to zbrinjavanje izabranih nekako šuplje zvuči“.

„Nije na tebi da tako sa mnom razgovaraš, goropadno je odbrusio Edgar. Ti radi na zadanom. Što prije osposobite tvornice kisika i rasporedite ih po kontinentima. Što više to bolje, da nas ne peče savjest kad odemo i ostavimo ih. Nije sad vrijeme za razgovore“.

„Nije ga ni prije bilo, odgovorio je Tom. A i  ovo sa savješću je čista šarada. Blago vama ako tako možete umiriti savjest“.“ Začepi već jednom i radi“, otresao se predsjednik. 

Naime, onečišćeni zrak posvuda je onima koji su preživjeli kataklizmu jedva  dozvoljavao disati kao na škrge puneći pluća otrovima od kojih su ljudi opet mahom umirali. Vladala je glad i neimaština.  

Kada se sve već desilo, osvješteniji su počeli razmišljati kako opstati? Tvornice za proizvodnju kisika nicale su kao gljive poslije kiše po zemaljskoj kugli. Kupola za kupolom u koju su ulazili najprije oni koji su si taj luksuz mogli priuštiti. A nad Zemljom u svemiru  letjele su u sporoj vrtnji 24 sfere potpuno osposobljene za život s tvorevinama nalik na gradove. 

Tom je kao bazu izabrao kupolu 21 na starom kontinentu. I počeo djelovati. Kisik se kupovao u bocama s respiratorima, i kao i limenke s komprimiranim kisikom koje  su se otvarale u kućama.  Bilo je i malih doza, poput sprejeva sa spremnikom kisika za svega par minuta disanja. Za svaki slučaj.

Ljudima je sugerirano da što manje izlaze, nikako bez maski. Samo na posao u tvornice koje su proizvodile prehrambene artikle i one za osobnu potrošnju. Nuklearke su posvuda radile punim kapacitetom.  Nije bilo dovoljno drugih energenata. Voda se dobivala u galonima na kapaljku. Pročistači vode posvuda su zagađenu vodu pokušavali pročistiti do razine upotrebe za higijenu. 

Stvarale su se socijalno memorijske grupe s dovoljno empatije i znanja da otpočnu otklanjati strašne  posljedica kataklizme. Ti ljudi su se priključili Tomu i njegovim prijateljima i odbili trajnu evakuaciju i život u sferama. Čim se instaliralo dovoljno kupola po planeti, oni su izabrali djelovati iz jednog centra u maloj zemlji na Balkanu. I počeli s radom. Fitopatolozi, biolozi, genetičari i svi ostali znanstvenici svijeta raznih oblasti bili su na djelu. Danonoćno  su radili na razvoju brzorastućih  biljaka, otpornijih vrsta biljnog i životinjskog svijeta. Prije svega da se na barem djelu zemaljske kugle ostvari plan potpunog zbrinjavanja u novoj okolini. Radilo se i na razvoju cjepiva i supstanci  za povećanje imuniteta ljudi zatrovanih do krajnjih granica s neizvjesnim ishodom za oporavak. 

Oni drugi, već su davno odletjeli u svemir ne mareći za planet koji polako ali sigurno gubi znakove života. U svemir s predviđenim resursima podređenim služenju njima. Izabranima.

Tolika odsutnost svake ljudskosti i empatije tamo će ih zasigurno posjeći malo po malo, no oni koji su se borili za opstanak na Zemlji nisu više o tome razmišljali. Imali su prečih briga. I veliku želju, samo jednu jedinu. Preživjeti. Opstati. „ Možda i bolje da je tako“, rekao je Tom prilikom okupljanja najbližih suradnika. „ Ostali su oni s elementima ljudskosti u um duh i tijelo sustavu“. Podržao ga je Albert Coh, a potom i Piter Kain te Cho Li. Planeta se počela ponovo buditi.

Nad malom zemljom i starim kontinentom, nekad razvijenim dijelom kolijevke ljudske civilizacije počela se graditi mreža u stratosferi koja je bila zadužena za prikupljanje korisnih  elemenata i spojeva  a i brana za ulazak onih frekvencijskih titranja koje tako  bolesni i načeti ljudi ne bi ni mogli ni  podnijeti ni izdržati.

„Imam uzorke za sadnju brzorastućih lišćara i četinara“, javio je Albert Tomu. Prišli bi sadnji na raščišćenim i dekontaminiranim područjima. I krenulo se. Otimala se malo po malo svaki dio opustošene zemlje, rijeka i mora. Puštalo u njih hibride otporne na zagađivanje. Doduše s ograničenim vremenom da opstanu, no ipak se krenulo. Nakon pedesetak godina a još za Tomovog života postavljene su u kupolama osnove za dugoročniji boravak i opstanak. On se među prvima javio u područje bivše kupole 21 koju su napokon otvorili i izložili uvjetima koji su tako uspostavili. I usudio se disati bez respiratora.