Kolumne

petak, 18. listopada 2019.

Slavica Sarkotić | Oblak, truba i ptica u šumarku



Kako se sa samima sobom oprostiti jednog dana
Jedan je vršnjak opet otišao
U vrtove s onu stranu sna
Jedna se ptica uporno i strasno glasala
U obližnjem šumarku
Ljudi su stajali i šutke i izbjegavali gledati jedni u druge
Nebo se stuštilo i ptica se glasala prodornije
Kao da vrišti
Slova na spomenicima su treperila u omaglici
Trava se povijala pod cipelama koje su samo željele otići s ovog tužnog mjesta
Kad se začula truba sivi se oblak pokidao nadvoje
I pustio par kapi kiše isplahnuvši suze na licima ozalošćenih
Kako samima sebi reći zbogom jednoga dana
Pritajiti se, sakriti, zažmiriti šutke ili pozvati ptice
Netko će baciti grudu zemlje, netko cvijet
Netko će samo stajati šutke
Netko će otrti suzu papirnatom maramicom
S mirisom mentola
Bilo kako bilo između ovog šumarka i obližnje ceste
Ništa se bitno neće promijeniti
Bit će uklesano nekoliko novih slova u mramoru
Danju će dohoditi ptice i leptiri
Noću lahor iz šumarka
Netko će doći i upaliti svijeću
I vjetar će skladati simfonije na strunama od paučine
Kako se sa samima sobom oprostiti jednog dana kad nitko ne zna ni dan ni mjesec ni sat ni godinu
I kad se ni s prijateljima ne stižemo oprostiti
I koliko god živjeli za odlazak ćemo uvijek biti nespremni
Za oproštaj od glazbe, ptica, prijetvornog svijeta, cvijeća i svjetlosti
Stišćem lijevu ruku desnom a muk se razlijeze uzvisinom
Onda truba raspara poslijepodne i ptice ustuknuše
U prolazu netko šapće kako je mogao još živjeti, nisu to neke godine
Kišne kapi padaju mi na ramena a ja nemam kišobran baš kao ni ona ptica
Ljudi su otišli a ja stojim nepotrebno zabrinuta nad smislom
Dok se s crkvenog tornja oglašava zvono i ječi muklo
Kao napuklo srce

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.